Mare Nostrum, Fiumare, naši bazeni - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Daj mi sreću i baci me u more. Tu rečenicu citira/posuđuje Predrag Matvejević u Mediteranskom brevijaru. More postaje dominantna tema lipnja u vašem i našem Art-kinu. U njegovim valovima oprostili smo se od svibnja, konkretnije, s japanskim katolicima/mučenicima koji u Scorseseovoj Šutnji bivaju razapeti na križ uronjen u olujno more čija sol nagriza njihove rane, iako je autorov fanatizam ovdje puno naglašeniji no što je to bio u preostala dva filma iz njegove 'vjerske' trilogije (Posljednje Kristovo iskušenje, Kundun).

I dok nam zanimljivi program Fiumare čiji naziv igra na spoj Rijeke (Fiume) i mora (mare), donosi odabir filmova o Rijeci i njenoj luci, impresivni antiratni anime Kono sekai no katasumi ni (U ovom kutu svijeta) u režiji Sunaoa Katabuchija, koji nam dolazi u sklopu već tradicionalnog gostovanja Animafesta, pokazuje luku Kure u Nagasakiju načičkanu ratnim brodovima. Iako je film snimljen prema istoimenoj mangi Fumiyoa Konoa, njegov prosede priziva i ratne filmove Keisukea Kinoshite. No autor ipak ostaje humanist u srcu, a ne propagandist.

I u artivističkom programu Borders, more postaje dominantna tema. U kratkišu Mare Nostrum Rane Kazkaz & Anasa Khalafa, Sirijac na obali Sredozemnog mora donosi tešku odluku kojom stavlja u opasnost život njegove kćeri. U Lampedusi (ne miješati s istoimenim ekspreimentalnim filmom Philipa Cartellija i Mariangele Ciccarello), njegov autor Peter Schreiner koristi identičnu crno-bijelu fotografiju, prateći sudbine dvoje ljudi koji dolaze na otok iz naziva filma – Giulia koja pokušava prebroditi osobnu krizu i Zakaria koji je pobjegao iz građanskim ratom pogođene Somalije . A homerovski krajolici otoka na kojem je Godard ambijentirao Prezir (Le Mepris), koji prikazujemo u programu Zvijezde francuskog filma, igraju na glamurozniji efekt (vila Curzia Malapartea, osunčani pop interijeri). I dok Brigitte Bardot pokazuje svoje čari, Fritz Lang želi uhvatiti realnost Homerova svijeta iako je njegovu producentu Jacku Palanceu više stalo do sirena (ovih dana je u canneskom programu rezerviranom za restaurirane kopije filmskih klasika, poznatijem kao Cannes Classics, prikazan i doks Jacquesa Roziera Paparazzi koji prati kaos i tenzije nastale na tom istom mondenom otoku dolaskom famozne B.B.).

More je i tema feelgood komada Život prema Nadide Cagana Irmaka, uvrštenog u Ciklus turskog filma, koji s obzirom na njegove mainstream parametre diskretno ali dostatno hrabro koketira s motivom lezbijske veze, doduše stavljenom u drugi plan, dok njegova junakinja paralelno pokušava usavršiti ronilačke vještine, spasiti ugroženu vrstu kornjače i otvoriti vlastiti restoran. No ponešto drukčije morske bezdane istražuje Julio Soto Gurpide u aninimiranom filmu Oto: Istraživač dubina (Deep) koji slijedi trajektoriju Potrage za Nemom, promatrajući živahnu ekstravagantnu morsku koloniju koja je preživjela apokalipsu, sastavljenu od neurotičnih rakova i nespretnih ribica.

Kad je o moru riječ, protagnost neodoljivog filma Projekt zajedno (L'Effet aquatique) u režiji prerano preminule Solveig Anspach, potegnuo je čak do obala Islanda, iako mu je bazenski klor draži od morske vode, nakon što je zamijenio radno odijelo dizaličara Speedo gaćama, prateći svoju ljubav na svjetski kongres bazenskih spasitelja, dok pokušava objasniti njegovim sudionicima zašto su bazeni toliko važni u procesu izgradnje mira između Izraelaca i Palestinaca. Sličnu trajektoriju siljedi i Juho Kuosmanen u retro komadu Najsretniji dan u životu Olija Makija, samo što bazene zamjenjuje romantično golo kupanje u jezeru između dva boksačka meča, iako autorov prosede balansira negdje na pola puta između Kaurismakija i svojevrsne parodije Scorseseova 'Razjarenog bika', transformirajući njegov tužni poraz u poeziju smirenog života.

More postaje vječna opsesija 10-godišnje Jarke u Petom brodu Ivete Grofove, adaptacije istoimenog romana slovačke književnice Monike Kompanikove. No njeni brodovi koje zamišlja u snovima su kvrgavi, 'izrađeni od grubo otesanih dasaka'. I dok Jarka živi bez ljubavi s nezrelom majkom kojoj je više stalo do muških nego kćerinih pogleda, lik majke u filmu Per un figlio (Za sina) u režiji Surange Deshapiriye Katugampale, čiji milje priziva onaj iz Audiardova Dheepana, njen je krajnji antipod, iako je riječ o filmu koji se bavi kulturalnim i generacijskim konfliktom. Jer, dok je junakinjin sin sinhaleških korijena već integriran u talijansko društvo, njegova majka koja čuva staricu da bi ga prehranila, nije se u stanju odvojiti se od kulture zemlje koju je napustila. Autor prati njenu svakodnevnicu krajnje minimalističkim i smirenim stilom, prepunim simbola. No iza njegove navodne 'normalnosti' krije se želja za razbijanjem rutina, koja će kulminirati neočekivanim dramskim preokretom.