Listopad u Art-kinu: 'PROMATRATI SMRT I SLAVITI ŽIVOT' - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Umjetnost zamatanja leševa i umjetnost zamatanja poklona tretiraju se u Japanu na isti način. Isti graciozni pokreti i isti rafinman. Znam, nitko ne voli gledati filmove u kojima je umiranje trajni proces. Kao što ni film koji pokušava leševe učiniti lijepima i vratiti smrti život baš i nije film koji se gleda s užitkom. No, 'Odlasci' Yojira Takite promatraju smrt ali slave život. U japanskoj kulturi, ta naizgled morbidna ritualna priprema pokojnika za njegovo kremiranje naziva se 'nokanshi'. Ali pokreti osobe koja sudjeluje u tom minimalističkom spektaklu krajnje su nježni i fluidni, nižući se u seriji elegantnih dodira, a da tijelo pokojnika ostaje tijekom rituala pokriveno plahtom. Time publika, ali i sama pokojnikova obitelj koja sudjeluje u ceremoniji u ulozi promatrača ili eventualnog savjetnika, ostaje prikraćena za voajerističko nekrofilski aspekt rituala. Svaki novi ritual suočava nas s malim sudbinama pokojnikove obitelji. A između njih dogodila se fina melodrama o čelisti koji ispire tuđu smrt da bi njome postepeno isprao traume koje su se nataložile u njegovu životu, ne samo u onsenu u koji on često navraća da bi s tijela odstranio ostatke te iste smrti.

Smrt je okosnica remek-djela 'Poezija' u režiji Lee Chang-donga. Sam naslov filma, konkretnije, jedna recitacija, snažni je kontrast u odnosu na prizor koji ju prati. S jedne strane imamo kadar plutajućeg leša suicidalne adolescentice. A s druge strane imamo seriju bukoličnih slika koje mu prethode. Na isti način, njegova elegantna dama koja obožava poeziju i kostimiće s cvjetnim dezenima, mora se suočiti s dvostrukom boli, onom unutarnjom (unuk joj je s grupom učenika lančano silovao jednu učenicu) i onom vanjskom (vizija majke koju je razorila smrt njene kćeri). Osobna drama isprepliće se s kolektivnom dramom u kojoj se stihovi izgovaraju (večeri poezije) i zapisuju (Mijin blok). Nakon smrti ostaju tek ljepota prirode i životni ciklus u svom uznemirujućem taoizmu.

Ali okrutna ironija scene iz 'Poezije' u kojoj se loptica za badminton zaustavlja na grani kao da ne želi pasti, postavljena u jezivi kontrapunkt s tijelom djevojke koje pada s mosta, još uvijek nije u svojoj bizarnoj simbolici nadmašila scenu 'samoubojstva' na početku Gilliamova filma 'Imaginarij Doktora Parnassusa', onu u kojoj autorova putujuća kazališna družina ugleda Heatha Ledgera koji visi ispod londonskog mosta Blackfriars, onog istog pod kojim je pronađen bankar Licio Gelli. Članovi družine ga spašavaju i on im se pridružuje kao jedan od performera, lica skrivena iza bijele venecijanske karnevalske maske. Nešto kasnije, on će reći jednoj dami da se opet rodio i odvodi ju u svijet s druge strane zrcala postavljena na pozornici. To mjesto vodi prema vragu Tomu Waitsu i ona do njega mora otići sama jer se njemu još ne ide tamo. Na tom oniričnom putovanju ugledat će šarene lađe, neku vrstu malih plutajućih oltara na kojima se nalaze fotografije Rudolfa Valentina, princeze Diane i Jamesa Deana. 'Oni ostaju besmrtni. Oni su Bogovi. I vi im se možete pridružiti', kaže joj Ledger. Tim zlokobnim riječima kao da je najavio vlastitu (stvarnu) smrt. Njegovo samoubojstvo nije bilo nikakva poezija i dogodilo se tijekom snimanja Gilliamova komada, pa je režiser neplanirano odlučio da u nastavku filma njegov lik portretiraju čak tri različita glumca - Johnny Depp, Jude Law i Colin Farrell.

Ovdje naše filmsko suočavanje sa smrću i odlascima ne prestaje. U dirljivom i fino iznijansiranom debiju Orena Movermana ('Glasnik') imamo jednog momka koji boluje od PTSP-a i jednog poluizliječenog alkoholičara (nikad bolji Woody Harrelson) koji idu od vrata do vrata obavještavajući obitelji o smrti njihovih najbližih, nastradalih na iračkoj bojišnici. A u 'Libanonu', smrt se ukazuje na samoj bojišnici, i to u tenzičnoj subjektivnosti tenkovskog periskopa, dok je unutrašnjost izraelskog tenka transformirana u klaustrofobični prostor energičnog Kammerspiela, čiji su se akteri borili na strani kršćanskih falangista.     

Da smrt ne ostane programska konstanta pobrinuli su se uvijek dobro raspoloženi Česi, koji se vraćaju s još jednim filmskim tjednom. Gastronomski segment programa obilježit će dva doksa, 'Kuhanje povijesti' i 'Naša djeca će nas optužiti' koji slijedi aktivističke mehanizme filma 'Food Inc'. Predstavit ćemo i prilično neistraženu crnogorsku kinematografiju, čiji se eklektični ciklus kreće u rasponu od treša Bore Leeja ('Zlatne čaklje') do Kišovih adaptacija ('Pješčanik'). Lokalne filmske snage bit će zastupljene s dva naslova – socijalnim doku mjuziklom 'Marijine' Željke Sukove u kojem se ukazuju Nina Violić i Ivan Pavao II, te glazbenim doksom Deana Lalića o riječkom bendu 'Fit'. Po prvi put od njegova osnutka, Zagrebački filmski festival napušta centar Zagreba i dolazi nam u goste. A nakon što smo započeli novu sezonu našeg i vašeg kina s Kamovom ('Kamo?'), uz Chang-dongovu 'Poeziju' ljubitelji pjesništva doći će ne svoje u biopicu o barcelonskom avangardnom pjesniku Jaimeu Gilu de Bredmi ('Veleposlanik Sodome'), tom najutjecajnijem predstavniku španjolske 'božanstvene ljevice' za kojeg je pisanje pjesama bilo poput vođenja ljubavi i odgađanja orgazma. No, kad smo se već zatekli u zoni queera, moj osobni favorit za film mjeseca ipak ostaje suluda 'Turneja' Mathieua Amalrica koju prikazujemo u sklopu tradicionalne Filmomanije. Slijedeći duhove Ferrare ('Go Go Tales') i Cassavetesa ('Killing of a Chinese Bookie'), Amalric prati propalog TV producenta i njegovu grupu američkih striperica felinijevskih proporcija, čiji neo-burleskni show nastupa po francuskoj provinciji sanjajući o velikom showu u Parizu. Zaboravimo na Ditu Von Teese. Amalricove dive Mimi Le Meaux, Kitten On the Keys, Dirty Martini i Julie Atlas Muz prava su stvar. Neodoljivo.