srpanj u Art-kinu

Istinite (mračne) priče

Istinite (mračne) priče - srpanj u Art-kinu

Dragan Rubeša: 25.06.2020.

Braća Fabio i Damiano D'Innocenzo proveli su djetinjstvo u rimskoj suburbiji, koju su slikali, fotografirali i posvetili joj svoje stihove. No dok njihova suradnja s Matteom Garroneom u ulozi koscenarista (šifra: Dogman) promatra tu istu periferiju u seriji otužnih, mračnih i opustošenih cementnih zgrada, okupanih nenonskim svjetlima junakove opskurne veterinarske klinike, njihove Mračne priče promatraju tu istu rimsku suburbiju u diskursu obiteljskih vila, njihovih salona, veranda, vrtnih večeri i bazena za napuhavanje, u razornom spoju vulgarnosti, loših viceva i bučnih songova. Njihov antipod krije se u minimalnoj sramežljivosti adolescenata, koji kao da su izašli iz nekog uznemirujućeg teen filma koji se bavi nemogućim odrastanjem. Nanovo smo se zatekli u nekoj vrsti Garroneova Realityja, inkarniranog u glasu komičara i imitatora Maxa Tortore, koji nam poručuje da se trebamo vratiti realnosti, u savršenoj sceni periferijskog realizma, svedenoj na TV ekran. U tonovima crne bajke i programiranog pesimizma, ružnog, prljavog i zlog.

Taj isti reality postaje kvintesencija Yalde Masuda Bakhshija, koji koketira s još jednom perverznom logikom iranskog braka, kao produženom rukom Farhadijeva Nader i Simin se rastaju. U fokusu je Marijam, optužena na smrtnu kaznu zbog ubojstva muža, čija će istinita priča postati tema TV realityja Sreća opraštanja u kojem ona u prazničkoj Noći oprosta pokušava zatražiti milost od žrtvine kćeri Mone, nasljednice očeve reklamne agencije (portretira je Behnaz Jafari, koje se sjećamo iz Panahijeva iznimnog komada 3 lica, sada transformirana u glamuroznu crnu gospodaricu zla, čija oprava priziva iransku varijantu Angeline Jolie).

U toj istoj pesimističnoj rimskoj suburbiji, sivoj i opustjeloj i otužnoj, ambijentiran je i seminalni Fellinijev komad Ulica (La strada) s cirkusom kao tragikomičnom arenom boli, okrutnosti i usamljenosti, uz naivnu Gelsominu (Giulietta Massina) i snagatora Zampana (Anthony Quinn), većim od (bizarnog) života. Taj isti toliko eksploatirani atribut felinijevskog rabi i švedski tandem Måns Mårlind & Björn Stein (šifra: Zaneseni), samo što ambijent cirkusa autori zamjenjuju lunaparkom, dok neorealizam ustupa mjesto magičnom realizmu.

Realizam bez magije, u još jednoj istinitoj (mračnoj) priči inspiriranoj serijskim ubojcom Fritzom Honkom, koji je operirao hamburškom četvrti crvenih svjetiljki, u fokusu je mračnog Fatiha Akina (šifra: Zlatna rukavica). Pritom autor koketira sa svim mogućim deformacijama i aberacijama, igrajući na senzacionalizam slike, ali i pokušavajući se približiti Fassbinderovim marginama iz sedamdesetih, garniran songovima Salvatorea Adama i braće De Angelis, u još jednom povratku u zonu ružnih, prljavih, alkoholiziranih i zlih.

Ono što je Akinov komad za Hamburg, to su Trgovci Kevina Smitha za New Jersey, a Annie Hall za Allenov seminalni Manhattan, praktički sveden na kaotičnu seriju labavo povezanih anegdota s montažnog stola njegova suradnika Ralpha Rosenbauma, koje se referiraju na snifanje kokaina, psihoanalizu, masturbaciju, odlaske u kino i egzistencijalne strahove, s neodoljivom Diane Keaton čiji će look inspirirati Armanija. Kao što je i Crichtonova Riba zvana Wanda kvintesencijalni londonski komad, snimljen u maniri staromodne komedije koja priziva dobra stara vremena Ealing studija, koja pokušava otkriti je li London Underground bio politički pokret. Sve to začinjeno dostatnom garniturom Monty Pythonovih akvizicija (Michael Palin, John Cleese) i serijom neodoljivh gegova.

U kolovozu nam ostaje nam tek da se upustimo u kozmopolitski špijunski puzzle Christophera Nolana (Tenet), valjda prvi veliki holivuski komad u post-Covid eri nove distribucijske normalnosti, s nenormalnim Johnom Davidom Washingtonom, sinom poznatijeg Denzela (šifra: Crni član KKKlana) koji jezdi na it lokacijama Amalfija, Ravella, Royal Mumbai Yacht Cluba, Oslo Opera Housea i Linahalla u estonskom Tallinu, koje bi mogle zasjeniti sve Bondove i Bourneove destinacije zajedno. 

Doduše, mladi delikvent Jana Komase (šifra: Corpus Christi) čiji autor dijeli patološku opsesiju/denuncijaciju poljskog filma klerom, završit će maskiran u oca Daniela u zabitnom poljskom selu. Njegove propovijedi bliže hip-hop rimama osvojit će srca vjernika. Nije ni čudo da je Almodovar (šifra: Tuga i slava) u dnevniku svoje samoizolacije naveo da na Veliki čevrtak nema na ulici ni vjernika ni svetaca te da će iduće godine, iako nije vjernik, sudjelovati u nekakvoj procesiji, možda u Malagi gdje ga je Antonio (Banderas) često pozivao.