Ikona subverzivnog pulpa - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Jim Jarmusch ga je citirao u Putu samuraja, referirajući se na njegovo remek-djelo Ožigosan da ubije, iako je danas više fensi reći da je to zapravo bio 'hommage'. Quentin Tarantino je to isto učinio u Kill Bill Vol 1 referirajući se na Tokijskog vjetopira. John Woo ga je stavio na popis deset najrelevantnijih autora svih vremena, često transponirajući njegov 'giri' (obveza) u kineski 'yi' (pravednost). A Wong Kar-wai je volio koketirati s njegovim dvodimenzionalnim narativnim konceptima i pretapanjima vremena i prostora. Riječ je naravno o Seijunu Suzukiju, ikoni japanskog subverzivnog pulpa, kojoj posvećujemo veliku retrospektivu rađenu u suradnji s bečkim Filmmuseumom i Japanskom fondacijom u Tokiju, uz nemalu pomoć dobre vile i mutantice nevidljivog filma Tanje Vrvilo. Ne, ovo nije samo retrospektiva koju već sad možemo proglasiti filmskim događajem godine. Ovo je retrospektiva dekade! Zato vam ne preostaje drugo nego već sada bukirati jedan od ona dva kauča u Art-kinu i prespavati na njima, pogotovu ako živite u prigradu, da ne morate stalno putovati (imamo dvije Suzukijeve projekcije dnevno). Kao alternativa nudimo vam uzimanje godišnjeg odmora, što priznajem nije moja ideja, već ju je promovirao Animafest da bi pokazao koliko je njegov program zgusnut i bogat, premda se može primijeniti i na Suzukija.

Iako se uz Miikea smatra jednim od najvećih radoholičara japanskog filma, Suzukijeva retrospektiva više je fokusirana na njegove zlatne šezdesete, s tek tri odmaka u osamdesete i devedesete, kad je snimio bizarni Zigeunerweisen, inače prvi iz autorove Taisho trilogije, čiji narativni dadaizam počiva na bizarnoj priči o dvojici bivših prijatelja zaljubljenih u istu gejšu koji se susreću u japanskom ljetovalištu (preostala dva filma iz trilogije – Yumeji i Ljeskanje također igraju na motiv seksualne konfuzije). A retrospektiva ignorira i njegovu 'reinkarnaciju' koja se dogodila tridesetak godina kasnije s dva velika filma - Pistol Opera i suludog Operetta tanuki goten alias Princess Raccoon, više koncentričnog nego ekscentričnog, u kojoj rabi široki raspon refernci, od kabukija i No teatra do pop arta i rock'n'rolla.

Naravno, najveći prostor rezerviran je za njegovu desetgodišnju suradnju sa studijima Nikkatsu (1956-1967), kad su nastale Suzukijeve seminalne hiperbole o yakuzama, nakon čega ga je sekretarica te iste kompanije telefonski obavijestila da više nije na njihovoj platnoj listi jer su njegovi filmovi 'nerazumljivi' i ne donose profit. No, još je u pedesetima Nikkatsuova siva eminancija Kyusaku Hori izjavio da je snimanje filmovia 'manje vrijedna rabota'. 'Ja snimam filmove o stvarima koje ne razumijem u potpunosti, ali ih itekako želim i pokušavam razumijeti', rekao je Suzuki u jednom interviewu puno godina kasnije. Upravo u tim ludim šezdesetima autorovi vizualni ekscesi i razaranje žanrovskih konvencija garniranih suludim humorom učinili su revolucionarni korak u genezi japanskog žanrovskog filma koji je prema velikom poznavatelju azijskih kinematografija Tonyju Raynsu bio rastrgan između dosade (svi scenariji bili su isti kao jaje jajetu, jer su ih izbacivali s dobro podmazane pokretne trake) i samoodržanja (svi režiseri koji su radili na ugovor snimali su prema identičnim scenarijima, pa je trebalo pronaći način kako se izdvojiti iz mase). Suzuki je pronašao način kako biti drukčiji. No, kako se Suzukijeva retrospektiva paralelno s našim i vašim Art-kinom održava i u zagrebačkom kinu Tuškanac, najteže nam pada činjenica da Antonio Lauer više ne može biti s nama i upijati Suzukija iz prvog reda (jedan od mojih osobnih favorita retrospektive ostaje suludi Vrata puti, svojevrsna japanska varijacija na BunuelovLos Olvidados u kojoj anarhoidno zajedništvo grupe tokijskih kurvi biva dovedeno u pitanje kad u njihovo ratom razrušeno sklonište upadne ranjeni kriminalac).

Iako je Suzuki suvereni vladar lipnja u Art-kinu, to ne znači da nismo ostavili ponešto slobodnog prostora i za neke druge zanimljive sineaste, poput dva norveška autorska antipoda. Ironična farsa Mortena Tylduma (Headhunters) puno je bliža školi braće Coen, s uvijek izvrsnim Akselom Henniejem (šifra: Uno) čiji lik lovca na glave ubrzo postaje lovina nakon što je krađom Rubensova platna pokušao zadovoljiti luksuzne apetite svoje žene nalik nordijskoj božici. A Joachim Trier (Oslo, 31. kolovoza) oslikao je začudnu fresku o norveškoj prijestolnici prateći bivšeg ovisnika koji napušta komunu na jedan dan, dok pokušava prebroditi vlastite egzistencijalne krize i reintegrirati se u okolinu, pri čemu autorov prosede priziva duhove francuskog Novog vala.

Nakon jednomjesečne pauze vraćaju nam se i Queer Momenti s dva filma - jednom lezbijskom uspavankom kao tipičnim izdankom Amerindie estetike (Jamie i Jessie nisu zajedno) te jednim britanskim filmom (Moj vražji brat) kao svojevrsnom queer reciklažom etno komedije 'Istok je istočno' koja priziva londonski multi-kulti univerzum Hanifa Kureishija (šifra Moja lijepa praonica), a u kojem senzibilnog Moa počinju proganjati šejtani kad uhvati starijeg brata u seksu s arapskim fotografom.

Vraća nam se i Animafest u gostima, čiji će odabir pozdraviti fanovi japanske animacije čije smo predstavljanje započeli još u travnju s Atsushijem Wadom i Miraijem Mizueom. Sada je došao red i na legendarnog Yojia Kuria, pripadnika takozvanog prvog vala japanske nezavisne animacije čiji uznemirujući crnohumorni prosede često balansira na granici nadrealnog i lascivnog.