Francois T. & Frances Ha - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Legende francuskog Novog vala poput Godarda i Truffauta bile su opijene Hollywoodom i pulpom. A rubni Hollywood danas opijen je estetikom Nouvelle Vaguea, posebno u trenucima kad želi dokazati koliko je 'hip'. Zato je najnoviji crno bijeli komad Noaha Baumbacha Frances Ha tako nepopravljivo 'novovalovski', pa je njegova montaža čisti Truffaut u kombinaciji s klasicizmom dijaloških sekvenci i eliptičnosti montaže koja ih povezuje, ali i glazbe koja priziva duhove Truffautova komada 400 udaraca. No da bi paradoks bio veći, kad se Baumbachova munjena i zbunjena heroina zatekne na vikendu u Parizu, gdje je polovicu vremena prespavala omamljena jet legom, ona neće otići u Cinematheque Francaise pogledati recimo Godardov Do posljednjeg daha, već je otišla na Puss in Boots. Glumi je ultimativna ambasadorica hipsterstva Greta Gerwig, koju smo mogli vidjeti u Stillmanovim Damama u nevolji, ali i u videospotu grupe Arcade Fire (šifra: 'Afterlife') u režiji Spikea Jonzea.

Zato Francois T. čiji je mini ciklus otvorio naše i vaše Art-kino pod zvijezdama, vodi svojevrsni dijalog s Frances Ha, naročito njegov Jules i Jim, iako se Baumbachov komad referira i na neke druge francuske novovalovce, pogotovu Jacquesa Rivettea ('Celine i Julie idu na jedrenje'). I dok Baumbachova crno bijela fotografija puno duguje ranom Truffautu, genijalni film braće Coen U glavi Llewyna Davisa koji prati sudbinu jednog neafirmiranog folk & bluegrass glazbenika, također je iskrena posveta New Yorku i zadimljenim klubovima Villagea, samo što newyorške vedute Bruna Delbonnela prizivaju fotografiju s omotnice Dylanova albuma 'The Freewheelin' na kojoj slavni glazbenik hoda ulicom u društvu Suze Rotolo. Zato se duh Boba Dylana provlači čitavim filmom, kao svjetlo i kao sjena. A junakov posjet ocu koji leži u bolničkom krevetu priziva Dylanov bolnički posjet Woodyju Guthrieju. No, poput Frances Ha koja je stalno u pokretu i mijenja adrese, dok juri i pleše newyorškim ulicama uz zvuke Bowiejeve 'Modern Love', Llewyn se također svako jutro budi na drugom kauču i klati New Yorkom u društvu profesorova odbjeglog mačka Uliksa, rasturen verbalnom pirotehnikom Johna Goodmana koji ga vozi u ledeni Chicago na sastanak s glazbenim promotorom, iako glazbeni vrhunac filma ostaje studijska scena u kojoj Oscar Isaac, Justin Timberlake i Adam Driver izvode song 'Please Mr Kennedy, Don't Shoot Me In Outer Space'. No dok Baumbachov film u pokretu, ležeran poput vinila koji biste voljeli stanlo vrtjeti, ponekad znade zalutati u pozersku zonu, braća Coen su puno iskreniji i sumanutiji, pa je U glavi Llewina Davisa njihov možda ponajbolji film nakon Velikog Lebowskog, podvlačeći dobro znanu Truffautovu maksimu o filmu kao 'četiri ideje svake minute'.

S druge strane, queer panker Bruce LaBruce se nakon serije gerilskih komada s kitama u erekciji, revolucionarnim fetišizmom, gej zombijima i gej skinskima, s Gerontofilijom okreće romansi, a mikrobudžetno zamjenjuje niskobudžetno, dok pornografija ustupa mjesto poeziji. Kao i u Hustler Whiteu gdje njegove muške kurve servisiraju puno starije klijente, tako je i ovdje riječ o mladom bolničaru s gerijatrijskog odjela koji se zaljubljuje u 83-godišnjeg starca. Priča je dovoljno iščašena, ali izložena krajnje smireno, pa bi se vjerujemo svidjela LaBruceovoj omiljenoj spisateljici, kanadskoj nobelovki Alice Munro.

Art-kino izlazi na svježi zrak i uz pregršt sjajnih doksa, u rasponu od crowpleasera poput Gangster te voli koji repriziramo jer ste vi to s pravom tražili, do Tanovićeve Epizode u životu berača željeza koji je zapravo rekonstrukcija/inscenacija događaja koji je punio bosanske crne kronike, dok njegovi akteri 'glume' sami sebe i proživljavaju ono što im se dogodilo, iako oni postaju svjesni prisutnosti autorove invazivne kamere pa spontanost ne-glume ne traje konstantno, ma koliko autor pokušava zamisliti nezamislivo u mizernim ljudskim životima. Sličnim životima bavi se i litavski dokumentarist Audrius Stonys dok u 'Raminu' promatra sudbinu gruzijskog hrvačkog veterana, koji kreće u potragu za davno izgubljenom ljubavi.

Vraća nam se i ultimativni ljetni film Prije Ponoći, možda najidealniji film za vruće ljetne večeri, taj veliki mali film o nepodnošljivoj težini postojanja i zalascima sunca, čiji je prosede čisti antipod antinaturalizmu Wesa Andersona (Hotel Grand Budapest) čija se artificijelna scenografija doima poput oživjele lutkine kuće. I naravno, vraća nam se i neponovljivi Toni Servillo u Velikoj ljepoti. Ako je, zadržimo li se na našoj filmskoj menažeriji, Llewynova avantura sa žutim mačkom Uliksom okončala filmskim one-linerom godine ('Where is his scrotum?'), onda plamenci koji su sletjeli na terasu Servillove rimske palače dokazuju da epitet 'felinijevski' još nije do kraja potrošen.