Epstein, Eisenstein, Eisenstein - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Dovoljan je tek letimični pogled na rujanski program vašeg i našeg kina, pa da euforično uzviknemo, Vive la France!. Priču započinjemo s tradicionalnim gostovanjem Festivala nevidljivog filma, znanog i kao Filmske mutacije, koji donosi u nas dosad definitivno najsveobuhvatniji uvid u opus Jean-Luc Godarda, u rasponu od njegovih klasika (Do posljednjeg daha, Alphaville) pa sve do autorovih 'nevidljivih' kratkih dragulja poput Novog svijeta (1962) i Charlotte i Veronique, ili svi dečki se zovu Patrick (1957) za koji je scenarij napisao Eric Rohmer. Zato ovo nije klasična 'filmska retrospektiva', već puno više od toga. Umjetnička direktorica Filmskih mutacija, agilna Tanja Vrvilo, preferira sintagmu Manifest Godard. Inače, program svečano otvaraju dva Godardova filma iz najrecentnije produkcije snimljena u 3D tehnici - Tri katastrofe i Zbogom jeziku - pa će se na ulazu u Art-kino prvi put u njegovoj povijesti dijeliti famozne naočale s crvenim okvirom. No kao što to pokazuje Zbogom jeziku, koji je snimljen u stanju autorove totalne slobode, 3D postaje čista apstrakcija realnog, pa treba postaviti pitanje treba li 3D Godardu ili Godard treba 3D.

Fanovi Novuelle Vaguea doći će na svoje i u eklektičnom programu Rendez-vous au Cinema kojim Art-kino postaje još jedna od brojnih adresa Festivala Francuske u Hrvatskoj, a čiji program uz tri francuska filma novije produkcije, među kojima valja izdvojiti Week-ends s neodoljivom Noemie Lvovsky, obuhvaća i dva kultna klasika par excellence – Truffautov Jules et Jim i Demyjeve Cherbourške kišobrane s raspjevanom Catherine Deneuve, koji pokazuje da i najobičnija Essova benzinska pumpa može biti jako romantična.

Najveća filmska poslastica ipak ostaje filmski portret majstora francuskog nijemog filma Jeana Epsteina, tog ultimativnog pjesnika Bretagne, čiji težaci i ribari puno duguju jedinom izletu Jeana Geneta u zonu pokretnih slika (Un chant d'amour). Dok u Epsteinovoj filmskoj baladi sličnog naziva (Chanson d'Armor), iako se tu u stvari radi o igri riječi, promatramo zaljubljenog ribara kao promatra more, kao u nekom transu, režiser je u liku djevojke koja mu se ukazuje u morskoj pjeni zasigurno zamišljao sebe. Inače, Epsteinov ciklus radimo u suradnji s legendarnom Cinematheque Francaise, čija je ravnateljica Emilie Cauquy tekstualno popratila autorovu veliku parišku retrospektivu riječima 'Einstein, Epstein', aludirajući na Epsteinovu fascinaciju teorijom relativnosti (i pokreta), premda njegov rad priziva i duhove Ejzenštejna. Iako je Ejzenštejn više bio 'kolektivist' za razliku od 'individualca' i 'animiste' Epsteina, dijeli ih isti eruditski osjećaj sinteze, ali i način na koji Epstein prevodi svoj koncept poznatiji kao 'photogenie' kao kreiranje pojma u glavi gledatelja, u začudnom pulsiranju transgresije i sublimacije. No iako se Epstein povezuje s 'narativnom avangardom dvadesetih' i 'francuskim impresionizmom', njegov umjetnički rad seže još u 1910, promatran u korelaciji s Abelom Ganceom, Louisom Dellucom i Germaine Dulac. 'Film je istina a priča je laž. Ne postoje priče. Postoje samo situacije koje nemaju ni glave ni repa, bez početka, sredine i kraja'. Tako je zborio Jean Epstein, taj veliki sineast žudnje, ljubavi i usamljenosti.

Iako ni Manhattan Short Film Festival nije mogao proći bez Francuza (Papa dans maman, Au sol), Matanićev Zvizdan, taj naizgled nepovezani triptih o zabranjenim ljubavima, jedan je od rijetkih filmova na rujanskom programu vašeg i našeg Art-kina koji ne ulazi u naš frankofilski koncept, iako njegova sjajna glumica Tihana Lazović priziva cure iz ranije faze Jacquesa Doillona i Brune Dumonta. No upravo je Francuska, konkretnije, Nagrada žirija koju je osvojio u paralelnoj canneskoj selekciji 'Un certain regard', odigrala presudnu ulogu u njegovoj medijskoj promociji. No iako je srce filma bol koju rađa traumantski konflikt povezan s ratom i međunacionalnim sukobima (naročito je uspješna erotski nabijena druga priča u kojoj mladi Hrvat popravlja u ratu uništenu srpsku kuću, dok ga iz prikrajka promatra vlasničina frustrirana kći), matanićeve političke 'poruke' nisu vrišteće već krajnje diskretne u svojoj jednostavnosti.