25FPS, SMOQUA, STIFF & 3D - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Suočavamo li se s gubitkom kolektivnog audiovizualnog pamćenja? Umire li film ili se tek mijenja? Što će se u eri 'digitalne revolucije' dogoditi sa slikama i sjećanjima kad oni više ne budu imali analogno, fizičko prisustvo? Koliko dugo će nam podatci ostati čitljivi i dostupni u toj digitalnoj Noinoj arki? To su samo neka od pitanja kojima se bavi impresivni filmski esej Cinema Futures (Budućnosti filma) Austrijanca Michaela Palma. Na ta pitanja pokušavaju odgovoriti njegovi brojni sugovornici čiji se odabir kreće u rasponu od sineasta i kuratora do povjesničara i inžinjera, od Martina Scorsesea i Apichatponga Weerasethakula do Davida Bordwella i Christophera Nolana, ali i nekih poznatih lica koje smo već ugostili u vašem i našem Art-kinu, poput Nicole Brenez i Jacquesa Rancierea. Zato ima neke proklete simbolike da Palmov komad prikazujemo u sklopu već tradicionalnog gostovanja zagrebačkog Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa, poznatijeg kao 25FPS. Riječ je o jednoj od rijetkih festivalskih priredbi na ovim prostorima koja sustavno koristi 16mm i 35mm format slike.

No Palmov fokus ne počiva na nostalgiji već na ljubavi prema filmu. Zato ta ljubav u našem programu podrazumijeva i eksperiment u 'best of' odabiru filmova s ovogodišnjeg 25FPS-a, ali i u opsu Toma Gotovca aka Antonia Lauera i Ivana Faktora, koji prizivaju izgubljeno 16mm vrijeme. Njihov je antipod digitalno osviješteni Stephen Frears (Victoria i Abdul) koji igra na snažnu estetizaciju i rafinman filmskog kadra, pri čemu njegova storija o britanskoj kraljici Viktoriji i njezinom muslimanskom prijatelju i sekretaru Abdulu Karimu priziva formalizam Jamesa Ivoryja. Zato središnji dio filma postaju elegantne sobe i saloni, ali ne u diskursu gotovo trilerskih dinamika s kojima je Frears koketirao u 'Kraljici', već kao prostor klasnih razlika, tračeva, pogleda i zabranjenih pristupa.

Dogodit će nam se i jedna druga Victoria koja nema nikakvih drugih poveznica s Frearsovom heroinom izuzev zajedničkog imena. Riječ je o junakinji sumanutog filma, Justine Triet, prodornoj odvjetnici koja se prema radu ponaša libidinozno, a prema libidu radno (glumi je sjajna Virginie Efira koju smo nedavno vidjeli u Verhoevenovoj Elle u ulozi buržujke opsjednute vjerom i papom koja u dvorištu ima king-size jaslice). Ovo je prilagodba modela holivudskog rom-coma i kasnog Blakea Edwardsa miljeu ekscentrične francuske komedije u kojem junakinjino ime dokazuje da se pobjeda postiže borbom u sumanutom spoju frustracije i žudnje. Jer, bolji rendez-vous od Triet nismo mogli zamisliti, iako program 'Rendez-vous au cinema' obuhvaća i neke druge intrigantne autore, poput Assayasove supruge Mie Hansen-Love (Zbogom prva ljubavi) i Sebastiena Lifshitza koji u Nevidljivima pokazuje da su dugovječne homoseksualne ljubavi moguće i na selu / u provinciji, iako je taj milje u filmu najčešće korišten kao zadrto mjesto iz kojeg se bježi u grad u potrazi za slobodom.

Lifshitzov doks fini je preludij mini festivalu SMOQUA kojim naše voljene Lorice skidaju 'smoquin' list s rodnih tema, s tri fina kratkiša koja spajaju Judith Butler i Jelenu Karleušu (Dont brejk maj turbofolk hart), zvijezdu hrvatskih sapunica Momčila Otaševića i curu koja živi s curom u crnogorskim vrletima u kojima dečki ne plaču (Jagode), te beogradsku rock gitaristicu i njezinu obitelj, njihove tajne i laži uoči njena odlaska u Michigan u potrazi za novim identitetom (Tranzicija). A iza jedne druge skraćenice, poznatije kao STIFF, krije se dodatni tsunami kratkiša, ali sa studentskim pedigreom, među kojima će se naći dovoljno prostora i za poneko ludilo koje graniči s queerom, poput animiranog filma 'Pussy' u režiji Renate Gasiorowske, čiji se poljski original 'Cipka' previše ne razlikuje od onog našeg.

Još više queer je biografija brazilskog sineaste Hectora Babenca, koji je u bijegu od konzervativnog oca završio u Italiji, gdje je surađivao kao asistent Maria Bave i Sergia Corbuccija. Iz njegova ciklusa valja izdvojiti seminalni Poljubac žene pauka, koji je Williamu Hurtu osigurao prvog Oscara, te Pixote, čiji motivi eksploatacije i institucionalnog horora prizivaju duhove Bunuelovih 'Los Olvidados' (dječak koji glumi Pixotea ubijen je par godina nakon premijere Babencova komada u bliskom susretu s policijom).

Listopad u Vašem i našem Art-kinu rezerviran je i za neizostavni Tjedan korejskog filma s pečatom kuće CJ Entertainment, čiji su ultimativni vrhunci 'Vlak za Busan', u kojem misteriozna epidemija pretvara autorove junake u zombije, te 'Koma dan' Kim Seong-huna u kojem gotovo da i nema kadra a da u njemu mobitel ne vibrira, zvoni i bljeskanjem otvara profane poruke, ponekad i u najbizarnijim situacijama, zakopan u lijesu s pokojnikom.

A nakon Noeova Love 2D, evo nam i njegov Love 3D, koji tretira seks u još spektakularnijoj maniri. Noe je na canneskoj presici opisao svoj film kao 'seksualnu melodramu', iako se autorova naracija ne može osloboditi sindroma 'Nepovratnog', transformrana u psihodelični trip u kojem se Satie sudara s elektronikom, dok je 3D tu tek da bi nam mlaz junakove sperme šiknuo ravno u lice, uz još poneko iznenađenje. A tu je i Nick Cave, još jednom ali s 3D osjećajem (šifra: One More Time With Feeling), u kojem bol postaje kolektivni akt glazbenika koji 'lije gorke suze u redu supermarketa'. Što činiti kada bol postane tako jeziva da ti više ne dopušta razmišljati i disati? Caveova žena vjeruje da je jedini spas u stvaranju i radu. Pisati, stvarati i pjevati. Glazba je dakle ta koja se hvata za riječi, ali i obratno. Jer, nevjerojatna je nježnost Dominikova pogleda. 'Ako su muškarci 2D, onda su žene 3D. Moja žena, svaki put kad je pokušavam shvatiti, kao da izlazi iz filmske slike', kaže Cave. 'I fucking hate 3D', rekao je on autoru uoči snimanja filma. No taj isti 3D u Dominikovu filmu nikad nije bio ljepši i tužniji. Redatelj tek preuzima ulogu Caveova dobrog duha, pazeći da mu se previše ne približi i zadavi ga svojim zagrljajem.