Rujan u Art-kinu: Neistražena filmska područja - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Nakon kraće ljetne stanke, Art-kino nanovo otvara vrata u velikom stilu. Iako argentinska kinematogrfija ne pliva najbolje u hrvatskim distributerskim vodama, novu sezonu će inaugurirati njen pionir Pablo Trapero, čovjek koji je možda najviše zaslužan za ono što danas podrazumijevamo pod sintagmom Novog argentinskog filma. Uz radikalnog Lisandra Alonsa i genijalnu Lucreciu Martel, Trapero je definitivno njegovo najznačajnije ime. Iako su mu taj epitet prije svega osigurali raniji radovi poput 'El Bonaerense', 'Familia rodante' ('Obiteljsko putovanje') i 'Mondo grua' ('Svijet dizalica') koji mu je priskrbio epitet argentinskog Kena Loacha, jer za argentinske bauštelce taj film znači ono što je za one britanske bio Loachov genijalni 'Riff Reff', njegov najnoviji zatvorski komad 'Leonera' ('Lavlja jazbina') može stati rame uz rame s tim velikim filmovima. Autorova žena Martina Guzman proglašena je prošle godine u Cannesu najboljom glumicom nakon što je u 'Lavljoj jazbini' oduševila kritiku i žiri svojim iznijansiranim portretom žene optužene za ubojstvo ljubavnika. Ona u zatvoru rađa sina, ali u tim okrutnim uvjetima najprije odbija prihvatiti majčinstvo, da bi dijete preotela baka koja se vratila iz francuskog egzila. Iako Traperov film reciklira retoriku klasičnog zatvorskog filma, lezbijski podtekst priče uračunat, atmosfera u kojoj se zatekla glavna junakinja bitno se ne razlikuje od one koju je okusila Pam Grier u grindhouse klasiku 'Žene u kavezima'. Autor je pri tome transformirao zatvorski odjel za trudnice u sedmi krug pakla, premda on uključuje i dječji vrtić. Možda dramaturška linija ostaje pomalo dubiozna. Ali Trapero posjeduje nevjerojatni osjećaj mizanscene i klaustrofobije njenih prostora.

No, koliko god Trapero pripada regiji koju danas možemo promatrati poput pulsirajućeg i krajnje kompleksnog laboratorija, od njenih neistraženih filmskih područja još jedino ostaju Ekvador i Paragvaj. Kad bi takvu situaciju prebacili na kartu ujedinjene Europe, jedino slično neistraženo područje na neki način ostaje Nizozemska. Dakako, rane radove Paula Verhoevena pamti samo radikalnija filmofilija, jer se u svjetskim razmjerima afirmirao tek odlaskom u Hollywood, da bi se potom nanovo vratio matičnoj nizozemskoj kinematografji s remek-djelom 'Crna knjiga'. Ali ostatak tog nadasve intrigantnog filmskog teritorija mahom ostaje nepoznat. Zato smo ga odlučili istražiti kroz Ciklus nizozemskog filma koji obuhvaća prilično raznorodne teme, u rasponu od Smitsmanovih kronika bujajućeg neonacizma ('Skin'), Van Zuylenovih bukoličnih filozofskih freski ('Misterij sardine'), Stellingovih humornih crowdpleasera ('Duška') i filmova ceste ('Nadine') čija se heroina poput Traperove Julie također mora suočiti s teškoćama i ljepotama majčinstva, a čiji lik potretiraju čak tri različite glumice. Dobar dio tih filmaša promoviran je na etabliranom Rotterdamskom filmskom festivalu.

Uz još jedno gostovanje Manhattan Short Film Festivala, u distributerskom segmentu programa vraćaju nam se i 'Odrasli' ('Les grandes personnes') izvrsne debitantice Anne Novion, koji je svoju premijeru u Art-kinu već imao u sklopu Revije filmova s Cannes Film Festivala. U njemu otac kupuje kćeri inicijacijsko putovanje u Švedsku tijekom kojeg će na silu morati podijeliti stan s jednim parom. Film kradu bermude i metal detektor neponovljivog Jean-Pierrea Darroussina, tok lunarnog poete krhkosti i usmaljenosti. Rijetko kada je autor u stanju s takvom empatijom pratiti svoje karaktere kao što je to učinila Novion.