JACQUES TATI

JACQUES TATI

Program

od 14.01. do 20.01.

Jacques Tati, pravim imenom Jacques Tatischeff, rođen je 9. listopada 1907. u mjestu Le Pecq (Yvelines). Njegov otac Georges-Emmanuel je ruskog porijekla (Tatijev djed, grof Dimitrij Tatiščev, bio je ruski general i vojni ataše u ruskom veleposlanstvu u Parizu). Georges-Emmanuel je naslijedio trgovinu okvira od svog punca Van Hoofa poznatog po tome što je odbio Van Goghu uzeti tri njegove slike za naplatu duga za okvire. Nakon što postaje očev pomoćnik, činilo se da će ga Jacques naslijediti, no život ga je odveo daleko od obiteljske trgovine.

Kao strastveni ljubitelj sporta, nakon odsluženja vojnog roka, 1928. godine upisuje ragbi u Racing club de France. Radi se o razdoblju u kojem Tati kabaretski improvizira brojne točke, a koje izvodi od 1930. do 1934. na godišnjoj smotri Racing cluba. Svoju prvu predstavu „Sportski dojmovi“ (Impressions Sportives) izvodi 1935. u slavnom pariškom kazalištu Michel.

Na gala zabavi organiziranoj prigodom proslave plave vrpce parobroda “Normandie“ Tati skreće pažnju na svoj rad i postiže prvi veći uspjeh. Premda su zvijezde večeri trebali biti Maurice Chevalier i Mistinguett, u središtu pažnje je Tati. Direktor kazališta ABC nudi mu stalni angažman, a poznata spisateljica tog vremena, Sidonie-Gabrielle Colette piše: „Mislim da nikakva svečanost, nikakva umjetnička ni akrobacijska predstava neće moći proći bez ovog čudnovatog umjetnika koji je izmislio nešto novo i drugačije. Nešto sačinjeno od sporta, plesa, satire i žive slike. Ne samo to - istovremeno je i igrač i loptica i reket; lopta i vratar, boksač i njegov protivnik, bicikl i biciklist. U Jacquesu Tatiju, konju i jahaču, cijeli Pariz će prepoznati nevjerojatno stvorenje: Kentaura!“

Usprkos očevom protivljenju, odlazi na turneju s Marie Dubas i s družinom kazališta ABC. Turneja je proglašena „otkrićem godine“, a Tati Izvodi „Sportske dojmove“ po Evropi sve do rata.

Na filmu debitira pisanjem scenarija i interpretacijom „Oscara, prvaka u tenisu“ (Oscar champion de tennis, 1932.), koji je ostao nedovršen zbog nedostatka novčanih sredstava. Nakon toga slijede dva filma s Rhumom, malenim i nervoznim glumcem, savršenom Tatijevom antitezom. Piše „Traži se prostak“ (On demande une brute, 1934.) u suradnji s Alfredom Sauvyjem te „Veselu nedjelju“ (Gai dimanche, 1935.) gdje surađuje sa Rhumom. Nastavlja scenarijem kratkog filma „Pazi na ljevicu“ (Soigne ton gauche, 1936.) kojeg režira Rene Clement, no, kako je vrijeme pokazalo, bio je to kostur budućeg Tatijevog djela. Iz ovog perioda datira i kratkometražni „Povratak na Zemlju“ Retour à la terre, 1938.), za kojeg Tati piše scenarij i u kojem glumi, no nažalost ovaj film je izgubljen.

Mobiliziran je 1943. i biva smješten u slobodnoj zoni blizu mjesta Sainte-Sévère-sur-Indre, sa svojim prijateljem Henrijem Marquetom. Tamo pišu scenarij za „Školu poštara“, a zbog snimanja filma „Bitka za prugu“ René Clement mu prepušta realizaciju filma. „Škola poštara“ doživljava uspjeh - osvojit će nagradu Max Linder 1949. Do režije svog prvog filma Tati glumi u dva filma Claude Autant-Lare: “Sylvie et le Fantôme” (1945.) i “Đavo u tijelu“ (Le Diable au corps, 1946.). U svibnju 1947. započinje sa svojim prvim dugometražnim filmom „Praznični dan“ (Jour de fête), proširenim i izmijenjenim oblikom „Škole poštara“ - homaggeom američkim nijemim filmovima dvadesetih godina prošlog stoljeća, s očitim referencama na Charlie Chaplina (kojem duguje vještinu pantomime i upotrebu zvučnih efekata) i Bustera Keatona (od njega preuzima inzistiranje na širokokutnim snimcima). „Praznični dan“ izvorno je zamišljen u color tehnici, i to u Thomson coloru (francuska alternativa Technicoloru) koji je još uvijek bio u razvojnoj fazi. U konačnici je Tati strepio od stečaja tvrtke Thomson, jer se moglo dogoditi da film ne bude do kraja obrađen. Zbog opreza film snima paralelno u crno-bijeloj tehnici (s nekoliko ručno obojenih sličica), i kao takav kreće u distribuciju. Valja spomenuti da se sredinom šezdesetih Tati ponovno vraća ovom filmu, dorađuje ton i neke slike, no tek 1995. godine nova tehnologija omogućuje obnovu color verzije. Film dovršava njegove kći Sophie Tatischeff uz pomoć snimatelja Françoisa Ede

Iako će „Praznični dan“ naći distributera tek 1949., doživjeti će uspjeh gdje god se prikazivao: u Parizu, Londonu, New Yorku... Osvaja Grand Prix francuskog filma te nagradu za scenarij u Veneciji, uz brojne povoljne kritike: pozdravlja se pojavljivanje ne samo mimičke glume, već posebno jednog novog, inventivnog oblika burleske. Hladnokrvan na brojne prijedloge, Tati odbija nastaviti s praćenjem avantura poštara Francoisa - smatra ga previše francuskim i želi slijediti vlastiti put s oštrinom i tvrdoglavošću kakvu su posjedovali malobrojni francuski autori tog vremena.

Piše scenarij za „Odmor gospodina Hulota“ (Les vacances de Monsieur Hulot, 1952.) s Henrijem Marquetom i slikarom Jacquesom Lagrangeom s kojima će surađivati do kraja života. Film „Odmor gospodina Hulota“ doživljava veliki uspjeh od strane publike i kritike i to već od pojavljivanja 1953. godine. Osvaja nagradu Louis Delluc, a nagrađivan je u Cannesu, Bruxellesu, Berlinu, New Yorku, Alžiru, Švedskoj, na Kubi te je 1955. nominiran za Oskara.

Nakon njega slijedi „Moj ujak“ (Mon Oncle) koji ima bolju financijsku podlogu, a snimljen je u dvije verzije: francuskoj i američkoj (duža 9 minuta). Razvija kritički pogled na evoluciju društva, koji se u prethodnim filmovima jedva nazirao. Specijalnu nagradu žirija osvaja u Cannesu, zatim i Oskara za najbolji strani film 1959. Popularan je i prikazivan u čitavom svijetu, što je Tatiju signal za početak najambicioznijeg projekta: „PlayTime“, koji je sniman na 70 mm u periodu od listopada 1965. do listopada 1967. godine. Nakon što je odbijeno snimanje u Americi, Tati obilazi Evropu u potrazi za idealnom lokacijom, no ništa mu se ne sviđa pa gradi „Tativille“, ogromnu scenografiju od betona, plastike, stakla i čelika na 15 000 m² blizu Vincennesa. Početni proračun uvelike je bio premašen, film je bio komercijalni neuspjeh u startu, što Tatija dovodi do likvidacije vlastite produkcijske tvrtke Specta-Films, izgubivši pritom prava na svoje filmove. Film je bio neuspješan i zbog toga što je Tati tvrdoglavo inzistirao na prikazivanju u 70 mm tehnici (malo je kina posjedovalo takve projektore, a nije pristajao napraviti kopiju od 35 mm za manja kina). Taj skupi dekor, za kojeg je Tati sanjao da će postati francuska Cinecitta, na kraju je srušen usprkos njegovim upornim molbama kod Andre Malrauxa (tadašnji francuski ministar kulture) da se to ne učini. Kako je „PlayTime“ izvorno zamišljena kritika suvremenog društva koje podliježe tehnološkom razvoju, dužinom snimanja malo je sama sebi otupila oštricu. Drugim riječima, od početne ideje do konačnog prikazivanja prošlo je previše vremena što je mnoge invencije učinilo zastarjelima, a film staromodnim. (1973. film je imao veliki komercijalni uspjeh u Americi, no za njih je Tati, na inzistiranje prikazivača (!?), pristao na verziju od 35 m

Godine 1968. godine Tati režira niz reklamnih spotova (Simca, Taillefine, Seb, Lloyd's…), a 1971. prihvaća ponudu nizozemskih producenata i počinje snimanje “Prometne gužve“ (Trafic) kao nastavak avantura gospodina Hulota. Tati će potpisati još samo jedan film, „Parada“ (1974.), i to kao narudžbu švedske televizije. S njim Tati radi puni kreativni krug vraćajući se na vlastite početke, tj. na pantomimičarske izvedbe svoje mladosti. Film je prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu 1974., ali nije ušao u glavnu konkurenciju.

1977. godine dobiva Cesara za životno djelo i na prigodnoj ceremoniji Francuske filmske akademije, sa žestinom progovara u obranu mladih redatelja i produkcije kratkometražnih filmova. Na poziv prijatelja Gilberta Trigana, predsjednika Bastije, snima dokumentarac o finalu Kupa UEFA 1978. u kojem su igrali Bastia i Eindhoven, koji će njegova kćer, Sophie Tatischeff dovršiti 2000. pod naslovom „Naprijed Bastia“ (Forza Bastia).

1982., na festivalu u Cannesu, predstavlja Francusku prigodom odavanja javnog priznanja desetorici najboljih redatelja na svijetu. Jacques Tati umire od upale pluća, 4. studenog 1982. i ostavlja nedovršen projekt „Zbrka“ (Confusion) čiji je scenarij upravo završavao s Jeanom Legrangeom, a isto tako i animirani „Iluzionist“ koji je napisao još 1956. kao intimno pismo svojoj starijoj kćeri Helgi. Ovaj film će publika ipak vidjeti ove godine. Trenutno je u fazi postprodukcije, a režije se prihvatio Sylvain Chomet (The Triplets of Belleville).

Iako je snimio samo 6 filmova, u anketi časopisa Entertainment Weekly Jacques Tati zauzeo je 46. mjesto na listi najvećih redatelja u povijesti.

Priča o leptiru

17:00 Dječja kuća sinkronizirano

Priča o leptiru

Butterfly Tale, Režija: Sophie Roy, Kanada, Njemačka, 2023.
animirani 88 min.

Obiteljski program