In memoriam Dino de Laurentiis - Ciklusi i festivali | Art-kino Croatia

'Njena smrt došla je prebrzo, prije no što sam ju stigao nježno zagrliti i reći joj kako sam od prvog dana bio vezan za nju i, barem jednom, zamoliti ju da mi oprosti'. Te riječi izgovorio je Bernardo Bertolucci nakon smrti Marije Schneider. Oprostiti mu jer se na snimanju 'Posljednjeg tanga u Parizu' prema njoj ponašao poput sadista, kolikogod njegov sadizam bio minoran u usporedbi s onim koji je u filmu prakticirao Brando, dok ju je povlačio poput odbačene krpe parketom stare pariške plesne dvorane. Ovakva Bertoluccijeva reakcija ne čudi jer, priznali mi to ili ne, pored Branda ona nije imala nikakve šanse. A ni sam režiser nije bio previše zainteresiran za nju. Iako će njena karijera ostati upamćena po dva genijalna filma, spomenutom Tangu i Antonionijevu 'Profesija: Reporter' u kojem čak nije imala ni pravo ime već je ostala Girl, taj prokleti paketić putra zauvijek je namastio njenu glumačku budućnost i naše mokre snove. Poput Marie Schneider kojoj se u karijeri dogodio jedan srpski sineast, konkretnije, uloga u filmu 'Sezona mira u Parizu' Predraga Golubovića, velika Annie Girardot je također imala kraći izlet u autorski ex-Yu prostor, u suludom komadu Aleksandra Petrovića Biće skoro propast sveta. Poput Schneider, Girardot je također često prihvaćala uloge submisivnih žena (sjetimo se njena tragična portreta prostitutke Nadie u 'Roccu i njegovoj braći', kad će okončati kao žrtva ljubomornog Simonea), iako su njena androgina kratka kosa i topli duboki glas bili krajnji antipod afro frizuri erotizirane Schneider. Te filmske uloge bile su i veliki kontrast u odnosu na one koje je odigrala na kazališnim na daskama Comedie Francaise. A mitski Cocteau koji joj je dodijelio ulogu u kazališnom komadu La Machine a ecrire opisao ju je kao 'najfiniji dramski temperament pariškog poraća'. Glumačku bravuroznost dokazala je i u kasnijoj dobi kad joj je uznapredovao Alzheimer, kroz nezaboravni glumački duel s Isabelle Huppert ('La pianniste'), da bi ju Michael Haneke u 'Skrivenom' opet simbolično vratio u krevet. I treća glumica koja nas je napustila ovih dana, izvrsna Susannah York, doživjela je porciju poniženja, i to kroz jedan plesni maraton ('I konje ubijaju zar ne?'). Glumački uzlet dogodio joj se u šezdesetima kad je postala jedna od ikona Swinging Londona. A Filmski programi ispisuju joj in memoriam kroz 'nevidljivi' i nepravedno potcijenjeni irski izlet Roberta Altmana ('Priviđenja') u kojem maestralno portretira prolupalu usamljenu ženu koju proganjaju halucinacije seksa i smrti. 
Opraštamo se i od velikog Petera Yatesa, s neodoljivim kammerspielom Garderobijer u kojem briljiraju dva glumačka diva – energični Albert Finney i mimski gej Tom Courtenay. Ali hommage nedavno preminulom talijanskom producentu Dinu De Laurentiisu opet nas vraća velikim ženskim likovima u rasponu od njegove senzualne žene Silvane Mangano ('Gorka riža'), do psihodelične Jane Fonda u svemiru ('Barbarella') i febrilne seksualnosti svemirke Ornelle Muti ('Flash Gordon'). No, Laurentis je imao i niz ambicioznijih producentskih izleta, što dokazuje i njegova odluka da financira ne baš uspjeli i dostatno pretenciozni Bergmanov autorski transfer iz Švedske u Berlin s okusom Grand Guignola ('Zmijsko jaje'). A i ciklus kojim obilježavamo stotu obljetnicu rođenja velikog Nina Rote ima De Laurentisov producentski pečat, s nezaboravnim ženskim likovima poput mitske 'Cabirie' i 'Fortunelle' (Giulietta Massina) te razigranom Deliom Scalom pod budnim okom veličanstvenog Edoarda de Filippa.
(Dražen Rubeša)

Dino De Laurentiis - biografija

Biografija producenta: 
Dino De Laurentiis (Torre Annunziata, Campania, Italija, 8. kolovoza 1919. - Beverly Hills, Los Angeles, Kalifornija, SAD, 10. studenog 2010.)

Jedan od najpoznatijih producenata talijanskog podrijetla, pravim imenom Agostino De Laurentiis, tijekom karijere duge čak sedam desetljeća producirao je više od stotinu i pedeset filmskih naslova najrazličitijih žanrova i surađujući s najvećim redateljskim i glumačkim imena. Iskreno zaljubljen u film kao sedamnaestogodišnjak napustio je dom kako bi se upisao u filmsku školu (njegov studij u rimskom Centro Sperimentale di Cinematografia prekida Drugi svjetski rat). Uzdržavao se radeći kao glumac, statist i mnogo toga drugoga na filmskim setovima. Zahvaljujući napornom radu i upornosti u dvadeset i drugoj godini producira svoj prvi film, L'amore canta (1941.). Nakon služenja vojske u Drugom svjetskom ratu vraća se svijetu filma radeći kao izvršni producent za Lux, jednu od tada najvećih rimskih filmskih kompanija. Prvi komercijalni, ali i uspjeh kod kritike, postiže produkcijom neorealističkog filma Gorka riža (Riso amaro, 1949.) redatelja Giuseppea De Santisa. Iste godine vjenčao se i sa zvijezdom spomenutog filma, Silvanom Mangano. Postaje i partner s producentom Carlom Pontijem s kojime 1950. otvara producentsku kuću Ponti-De Laurentiis Cinematografica. Zajedno tijekom pedesetih godina produciraju brojne uspješne talijanske filmove, a za film Federica Fellinija Ulica (La Strada, 1954.) osvojili su Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma. Buduću sklonost ka filmskim spektaklima Laurentiis pokazuje u talijansko-američkoj produkciji Ulisse (1954.) s Kirkom Douglasom u naslovnoj ulozi, a velik komercijalni uspjeh postiže i druga međunarodna koproduckija, Rat i mir (War and Peace, 1956.) Kinga Vidora. U drugoj polovici pedesetih razilazi se s Carlom Pontijem te radi na svom snu da otvori vlastiti filmski studio u kojemu bi mogao snimati željene spektakle. Naum mu uspijeva te šezdesetih otvara kompleks Dinocitta' Studios u Rimu u kojemu John Houston snima povijesni spektakl Biblija (The Bible: In the Beginning..., 1966.) ozbiljno prešavši novčani budžet. Laurentiis dalje producira filmove temeljene na stripovima Barbarella (1968.) Rogera Vadima koja ne osvaja kritiku no postiže uspjeh kod publike i Diabolik (1968.) Marija Bave. Tijekom sedamdesetih Dinocitta' Studios propada zbog lošeg financijskog stanja te Laurentiis prodaje kompleks i sredinom sedamdesetih seli u SAD. Tamo također otvara vlastiti filmski studio, nazvan DEG (DeLaurentiis Entertainment Group), smješten u Sjevernoj Karolini. Ipak, ni on nije bio dugog vijeka kao ni prethodni. Iz sedamdesetih izdvajaju se de Laurentiisove produkcije Serpico (1973.) Sidneya Lumeta, Death Wish (1974.) Michaela Winnera, Tri kondorova dana (Three Days of the Condor, 1975.), Sydneya Pollacka i Zmijsko jaje (The Serpent's Egg, 1977.) Ingmara Bergmana, dok remake King Konga (1976.) prolazi iznimno loše kod kritičara. U osamdesetima je producirao iznimno popularan Conan the Barbarian (1982.) Johna Miliusa, lansiravši tako karijeru Arnolda Schwarzeneggera dok su se Hurricane (1979.) Jana Troella, Ragtime (1981.) Miloša Formana i Dina (Dune, 1984.) Davida Lyncha pokazali kao komercijalni neuspjesi. Ipak, kasnije opet surađuje s Davidom Lynchom produciravši njegov Plavi baršun (Blue Velvet, 1986.). Producirao je nekolicinu ekranizacija Stephena Kinga: The Dead Zone, (1983.), Cat's Eye (1985.), Silver Bullet (1985.) i Maximum Overdrive (1986.) te četiri filma o Hannibalu Lecteru, liku pisca Thomasa Harrisa: Lovac na ljude (Manhunter, 1986.) redatelja Michaela Manna, Hannibal (2001.) i Ridleya Scotta, Crveni zmaj (Red Dragon, 2002.) Bretta Ratnera i Hannibal Rising (2007.) Petera Webbera. Iako je 1986. godine postao američki državljanin, nastavio je snimati i u Italiji (U-571, 2000. Jonathana Mostowa). Godine 2001. američka filmska akademija dodijelila mu je Irving G. Thalberg nagradu za životno djelo, a istu nagradu prima i tri godine kasnije na filmskom festivalu u Veneciji.