Hrvatski filmski autori: Krsto Papić

Tekst: Damir Batarelo

...oni kradu i prodaju s dobitkom neshvatljivim za poštena čovjeka. Obmanjuju sjajem svojih odijela i mekoćom govora. Uglaljaju i pale, varaju i uhode.Okruženi su raskoši. Jedu i piju podosta, a iznad svega vole vlast...

Govori tada podosta mlad no vrlo afirmiran Ivica Vidović portretirajući Ivana Gajskog u jednom od prvih fantastičnih filmova strave na području bivše Jugoslavije. Dakako radi se o Izbavitelju (1973.), Papićevom trijumfalnom hororu skrivenih tenzija jednog nastajućeg totalitarnog društva. Ovaj malen paragraf ostaje pomalo kontradiktoran u svojoj suštini. Iako naslućuje paradigmu vlasti kakvu nalazimo u fašističkim zemljama, ostaje kritičan i prema vlastitom socijalizmu zemlje u kojoj njegovi filmovi nastaju. Papićeva metafora ide metanaracijski iznad same sebe. Guta svu težinu života pod čizmom ili sav nedostatak jednopartijskog prizemljenja gdje odstupanja nema, tj. ono će biti kažnjeno. I dakako, to je samo uvod u život, za mnoge najvažnijeg živućeg hrvatskog redatelja.

U programu Art-kina Croatia slijedi presjek radova Krste Papića, rođenoga 1933. čiji zadnji filmski izlet Cvjetni trg (2012.) osvaja nagradu na 36. festivalu u Montrealu. Ovdje se ipak koncentriramo na redateljeve najplodonosnije godine i filmove istovremeno intrigantne zbog vremena u kojem nastaju, kao i svjetonazora kojem pripadaju.

U četvrtak, 22.11. s početkom u 20 sati, počinjemo s Malom Seoskom Priredbom (1971.). Prije afirmacije u igranom filmu, novopečeni sineast radi intrigante dokumentarne filmove kraćega formata. Dio istih ćemo, dakako, prikazati prije cjelovečernjih filmova. Kroz ovo malo selo, izbor za miss nikako neće proći nezapaženo. Potom ulazimo u još jednu seosku idilu kroz Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj (1974.) gdje lokalni moćnici razaraju Shakespeareovu priču. Sam film će biti upamćen kao jedan od važnijih iz opusa.

Zatim ćemo se nasmijati uz Kad mrtvi zapjevaju (1998.) gdje susrećemo dvojicu suprotstavljenih prijatelja u povratku ratnoj Hrvatskoj; shvatiti težinu Titova neposluha Staljinu kroz Lisice (1968.), prisjetiti se položaja disidenata pri raspadu Jugoslavije u Životu sa stricem (1988.) i Priči iz Hrvatske (1991.); shvatiti život u sodomizirajućem društvu kroz ljude štakore u Izbavitelju (1976.), razmotriti Nikolu Teslu u Tajni Nikole Tesle (1980.), te pogledati kraći pregled dokumentarnih filmova (Halo München, 1968.; Specijalni Vlakovi,1972. ; Nek se čuje i naš glas, 1971.)

Tu zapravo nalazimo svu težinu Krste Papića. Već prvim igranim filmom (Lisice) zapada u drugačiju istinu partijskog jednoumlja. Tadašnji crni talas dobiva zagrebačku adresu. Smirenije od Dušana Makavejeva, no dovoljno snažno da razdrma ostatke INFORMBIROA, Papić kao da odabire put kojim će se kretati kasnije. Zanima ga istina obojena političkom komentarom i u svakim igranom filmu zapravo to ostaje vidljivo. Sablasti komunizma svoju kulminaciju doživljavaju vrlo jednostavnim kadrom iz Priče iz Hrvatske, gdje Ivo Gregurević smjenom vlasti prihvaća novonastalu ideologiju izmjenom portreta Josipa Broza, Franjom Tuđmanom. Papić daje važnost predsjedniku, i nastavlja promatrati razvoj moderne države spremajući u ladicu sustav koji ga je svojevremeno kočio. Taj uradak pomalo ide ka filmovima revizionizma s početka i sredine '90-tih (koji se nastavljaju u filmovima samoviktimizacije bivših država Jugoslavije). Stareći snima sve manje. Infekcija (2003.) dorađenija je intriga štakorske Europe.

Danas, u 79. godini on je referenca, preživjeli junak novije mračne prošlosti, razdoblja u kojemu je demokratski mrak imao isto toliko nedostataka kao i režim protiv kojega se dizao glas. Politika je opasna igra. Papić je toga svjestan.

Dobrodošli/e time na opus s jasnijim i objektivnijim mislima u nama samima.