Filmske mutacije: festival nevidljivog filma XIX - Ciklusi i festivali | Art-kino Croatia

Za devetnaesto izdanje Filmskih mutacija: festivala nevidljivog filma primijenili smo nomadsku strukturu suradničkog programa duljeg trajanja – od 13. studenoga do 3. prosinca 2025. – za nekoliko gradova i različitih publika (Split-Zagreb-Rijeka-Tirana-Ljubljana) koji se fokusiraju se na recentne studije politika hibridne pažnje u srazu umjetničkih strategija, gledališnih konvencija i kontekstualnih događanja. Filmska pažnja je princip zajedništva. Naslov DEKADENTA PAŽNJE: BALADNI ŽIVOT FILMA mapira promjenjive uvjete emancipatorskog kina ukorijenjene u ekozofiji brige i reorganizaciji diktature hiperpažnje, nekanonske i visokorizične postupke-poluge suvremene vizualne kulture – operativnog sustava gledanja u 21. stoljeću.

U fokusu devetnaestog izdanja Filmskih mutacija: festivala nevidljivog filma filmski je i video opus Jona Josta, beskompromisnog autora američkog nezavisnog filma i video umjetnika, gotovo nevidljiv u našem filmskom krajoliku. Da bi se osvijetlio avangardistički temperament njegovog rada što široj zajednici nevidljivog kina prikazujemo filmove u nekoliko gradova i prostora u prisutnosti autora.  Ovo je njegovo treće putovanje našim krajevima, od ranih 1960-ih i kasnih 1980-ih, kao što će zorno pokazati film-balada Francija Slaka Texas, Osijek, koju je Jost snimao 1987. na krajnjim rubovima Osijeka. 

Nakon sedmodnevnog programa filmova, masterclassa i dviju radionica u Splitu, u partnerstvu sa Split film festivalom, Umjetničkom akademijom u Splitu i Kino klubom Split, počinje prošireni program Filmskih mutacija, najprije od 21. do 26. studenoga u Zagrebu, a zatim od 1. do 3. prosinca u Rijeci kojim povezujemo sljedeće autore: JON JOST – JAMES BENNING  –  FRANCI SLAK – DAMIR OČKO – IVAN MARTINAC –  PEDRO COSTA – RICHARD LINKLATER – THE OTOLITH GROUP.

Današnja raspršena raspodjela fokusa nadilazi ranija proširenja eksperimentalnog filma i suvremene umjetnosti od1960-ih, politike pažnje su spone programa o suvremenom filmu i medijskoj umjetnosti, koji dijalogiziraju s obiljem studija brige, suigre i su/djelovanja u pokretanju slika. Program Mahnito razdoblje karbona povezuje disparatnu građu teorije i poezije koju određuje poetska funkcija jezika, moć filmskog dnevnika karbona, prema simboličkim značenjskim potencijalima tvarne topografije i poetike oka Danijela Dragojevića, a Videografske operacije pažnje, posvećuju pažnju rastućem fenomenu videoeseja, heterogenom području studija videografskog filma koji sabire najrazličitije tradicije digitalnog krajolika.

U Art-kinu u Rijeci prikazujemo filmove Jona Josta, Francija Slaka, Pedra Coste i Richarda Linklatera, a 2. i 3. prosinca 2025. s legendom američkog nezavisnog filma Jonom Jostom  razgovaraju filmaši Iris Elezi (ujedno direktorica Albanske kinoteke u Tirani) i Thomas Logoreci te Tanja Vrvilo.

Jon Jost, često hvaljen i nagrađivan kao “najnezavisniji od nezavisnih” američkih filmaša i video umjetnika te ikonoklast radikalnog alternativnog filma u ekonomskom, estetičkom i političkom smislu, već šest dekada ustrajno djeluje nomadski i individualistički pod etosom Živjeti znači biti političan. Taj manifestni međunatpis iz njegova ranog filma-eseja Običan govor & zdrav razum: neobična osjetila zorno ukazuje na stvaranje izvan uobičajenih tokova filmske industrije i nezavisnjaka koji joj teže, ali i nepriklanjanja egidu eksperimentalne ili dokumentarističke vizije. Unatoč mnoštvenosti i nesvrstanosti stilskih odrednica, njegove prepoznatljive projekcijske sintagme i baladno tajanstvene, ručno rađene slike prijestupnika pokreću permanentne politke ekonomije i estetike, duboko uronjene u stvarnost krajolika neukorijenjenog svijeta. Film sporih kretanja, preobratne ceste, povratnog vremena, bolesti krajolika, vječnog bjegunstva, ćorsokaka, zločina bez iskupljenja, egzistencijalnog uranjanja u kaos – Jostov je baladni materijal. Svoje filmske country balade za “mrtvi kraj”, kao u filmu Posljednje pjesme za spori ples (dead end), piše i izvodi sam.

Jostov film slobodno i opetovano prelazi granice osobne, proširene amerikane do Italije, Njemačke, Engleske, Irske, Koreje, Japana, Indije i čudesno snimljene balade Texas, Osijek filmskog prijatelja Francija Slaka. U Jostlandu, kako njegovu otvorenu filmsku zemljuimenuje Jonathan Rosenbaum, pretapaju se esejistička, fikcijska, lirski-dokumentaristička, epska, umjereno pjevna, pamfletska rubna područja filmova, video radova i instalacija. Geste otvorene političke kritike i prokazivanje iluzionističkog filma raščlanjuju neobična osjetila pronađena u politikama prijateljstva i slučajnog užitka, bespovratne situacije u baladnim krajolicima bijega, osobne refleksije zajedničkog razuma u formalnim inovacijama avangardističkog uzleta.

Sve to kondenzira njegovo neuhvatljivo, divlje stvaralaštvo u 100-ak radova (stotku čini podjednaki broj dugometražnih i kratkometražnih filmova), koje je snimio, montirao i koncipirao sam.

Od prvog kratkog eksperimentalnog filma Portret iz 1963., a osobito “u filmovima nakon zatvora”, kako sam određuje formiranje svoje stvaralačke odgovornosti, umjetnost i život otpora ogledaju se u svakom aspektu njegove biografske legende i rada, počevši s građanskim neposluhom, odbijanjem služenja vojnog roka tijekom Vijetnamskog rata i zatvorskom kaznom u trajanju od 27 mjeseci, od ožujka 1965. do lipnja 1967. Nakon izlaska iz zatvora, pridružuje se proturatnom i filmsko-aktivističkom pokretu otpora – vojnoj službi u organizaciji Chicago Mobilization i pokretanju čikaškog odjeljenja kolektiva Newsreel. Početkom 1970-ih, tri rana politička filma Primaries, A Turning Point in Lunatic China i 1, 2, 3, Four pokazao je Jean-Lucu Godardu koji je s Jean-Pierreom Gorinom došao na turneju filma Sve je u redu u SAD, koju je Jost organizirao. Na Godardov nagovor, San Francisco Film Festival je prikazao Jostove filmove prije Sve je u redu i elaborirao novinarima: “On nije izdajica filma, kao gotovo svi američki redatelji. On ih pokreće.”

Pokretačka srodnost, evidentna je u brojnim filmskim postupcima, a u cijelosti zaokupljenošću srodstvima brige koje je formuliralo pitanje Što da se radi? i predanošću snimanju filmova politički. Iz toga proizlazi Jostova težnja da film bude brechtovski popularan i realističan kako bi ga “obični ljudi mogli razumjeti, učiti iz njega i na temelju njega djelovati”. Bliskost dvojice udaljenih autora zabilježila je Jostova kratka filmska vrpca Godard 1980, gdje snima duhovitu spontanu situaciju razgovora Petera Wollena i urednika časopisa Framework Dona Ranvauda s Godardom, kao predvodnikom njegovim nasmijanim Rembrandtima.

Anarhistički autsajder, po vlastitom određenju, svojim temama, zazornim portretima američke pustare i prikazom “iskustva vremena lumpenproletarijata – onih koji se nalaze izvan ustaljenog ritma rada i sna, koji žive bez smjera, rasporeda i ciljeva”, kako je uočio Jim Hillier, rastvara mitove američkog društva i maskuliniteta. Korozivnim korpusom društvene nepravde i emocionalne izolacije Jost želi, kako će reći, “ukazati da dio osobnih problema tih ljudi proizlazi

iz društva koje ih je proizvelo kao probleme”. Jostova stvarnost po filmu kaljena je strašću, a odlikuje je nekonvencionalna naracija i gluma temeljena na improvizaciji kratkog trajanja, direktno obraćanje gledatelju, upotreba statičnih, dugih kadrova kao otporna politika estetike siromašnog filma. Odjavni natpis dugometražnog filma u boji Posljednje pjesme za spori ples (dead end) naglašava tu razliku činjenicom da je film snimljen za samo 3000 dolara. Proračunska ograničenja u apsolutnom su odnosu s filmskim stilom: Jost preferira duge kadrove iz estetskih  i ideoloških razloga jer želi gledateljima dati mogućnost za gledanje i prostor za razmišljanje. Dugi kadar je političko pitanje, Jost govori direktno – “jeftinije je postaviti jedan kadar nego dva...”, a ujedno omogućuje demokratskiji, emancipirani pogled gledatelja.

Današnja raspršena raspodjela fokusa nadilazi ranija proširenja eksperimentalnog filma i suvremene umjetnosti od1960-ih, politike pažnje su spone programa o suvremenom filmu i medijskoj umjetnosti, koji dijalogiziraju s obiljem studija brige, suigre i su/djelovanja u pokretanju slika.

Tanja Vrvilo

Projekt o politikama filmskog kustostva pod naslovom Filmske mutacije: festival nevidljivog filma pokrenula je 2007. godine Tanja Vrvilo s autorima propulzivne korespondencije Alexanderom Horwathom, Nicole Brenez, Raymondom Bellourom, Jonathanom Rosenbaumom, Adrianom Martinom i Kentom Jonesom, objavljenih u časopisu Trafic 1996., s namjerom stvaranja lokalnog prostora za istraživanje odnosa i kretanja među inovativnim filmskim praksama unutar širokog područja manjinske, manje vidljive povijesti filma. Programe Filmskih mutacija od prvoga izdanja 2007. godine osmišljavamo na temelju filmoloških, teorijskih ili filozofskih uvida o praksama filma i pokretnih slika koje potiču znanja i nadahnuća o različitim pozicijama kritičkog i umjetničkog mišljenja.

Zimsko izdanje Filmskih mutacija odvija se u Splitu, Zagrebu i Rijeci, uz povezane programe u Tirani i Ljubljani, u partnerstvu sa Split Film Festivalom / Međunarodnim festivalom novog filma, Umjetničkom akademijom u Splitu (UMAS), Kino klubom Split, KIC-om i Kinom Kinoteka i kinom Forum / programima kina Tuškanac u Zagrebu – HFS, Art-kinom i Muzejom moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Slovenskom kinotekom i Slovenskim filmskim centrom u Ljubljani te u suradnji s AVAN – Albanian Visual Arts Network i Albanskom kinotekom u Tirani. 

Zahvaljujemo svim autorima što su ustupili svoje filmove i video radove. Restaurirane kopije filmova All the Vermeers in New York, The Bed You Sleep In, Portrait, City i Fall Creek ustupio je EYE Filmmuseum Amsterdam (Simona Monniza, Olivia Bunning). Prikazivanje filmova All the Vermeers in New York i The Bed You Sleep In omogućili su Henry S. Rosenthal i Complex Corporation. Prikazivanje filma Texas, Osijek Francija Slaka omogućili su Jeremi Slak, Slovenska kinoteka i Slovenski filmski centar u Ljubljani. Film Izgnanstvo Ivana Martinca prikazujemo zahvaljujući Ivanu Vukoviću. Filmove Jamesa Benninga ustupila je galerija neugerriemschneider i Dylan Lustrin.

Projekte umjetničke organizacije Film-protufilm podržali su: Hrvatski audiovizualni centar, Ministarstvo kulture i medija RH, Ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba, Zaklada Kultura nova.

Jon Jost rođen je u Chicagu 1943. Otac mu je bio vojno lice i obitelj se često selila. Odrastao je u Georgiji, Kanzasu, Japanu, Italiji, Njemačkoj, Virginiji. Studirao je arhitektu i dizajn, a filmski je samouk. 1963. počinje snimati 16-mm filmove. Koncipirao je, snimio, režirao, montirao 46 dugometražnih (na 16-mm & 35-mm vrpci i digitalnih), video instalacije (poput sedmokanalne Trinity za ZKM Karlsruhe) i 50-ak kratkih filmova. Muzej suvremene umjetnosti (MoMA) u New Yorku priredio je 1991. Jostovu kompletnu retrospektivu u trajanju od mjesec dana, koja je potom putovala u druge filmske muzeje i arhive. Njegovi filmovi i digitalni radovi prikazivani su na velikim svjetskim festivalima, primjerice u Veneciji, Rotterdamu, Berlinu, Torontu, Londonu, Edinburghu, Sydneyu, Yamagati, Jeonju, Singapuru, kao i retrospektive u svjetskim kinotekama i filmskim muzejima. Jostov opus arhivira i restaurira EyeFilm, nizozemski filmski arhiv u Amsterdamu. Predavao je na nizu sveučilišta i filmskih institucija i festivala, dobio je brojne stipendije i potpore, uključujući dvije stipendije DAAD Berlin, NEA UK–US Exchange Fellowship, dvije NEA Media Production Grants, Guggenheim Fellowship, NYSCA Production Grant, stipendiju za produkciju u ZKM Karlsruhe. Prvi je dobitnik nagrade John Cassavetes za životno djelo u nezavisnom filmu (1991.), nagrade Maverick Spirit Award na nezavisnom festivalu u San Joseu (2000.) i više filmskih nagrada.