Ciklus novog švedskog filma

24.-29.02.2016.

Ciklus novog švedskog filma

Program

U suradnji s Hrvatskim filmskim savezom u Art-kino stiže šest suvremenih švedskih filmova. Ciklus otvara priča kontroverzne švedske umjetnice Anne Odell koja filmom Godišnjica mature odgovara svima iz svoje škole koji su je, na neki način, zlostavljali i nisu pozvali na obljetnicu mature. Štokholmske priče moderna je humoristična drama s nekoliko paralelnih radnji o petero ljudi čiji se životni putevi igrom slučaja povežu tijekom nekoliko kišnih dana u studenome. Rastava je tragikomični dokumentarac o zadnjim trenucima dugotrajna braka. Ne plači prati Påla koji sanja o glazbenoj karijeri, no na putu prema uspjehu stoji mu jedna prepreka - on sam. Hotel prati Eriku koja ima sve - dobar posao, mnoštvo prijatelja i sigurnu ljubavnu vezu, no jednoga se dana sve to raspadne... U filmu Nepozvani kod Bergmana neki od najpoznatijih redatelja i glumaca (Clare Denis, Lars von Trier, Woody Allen, Laura Dern, Francis Ford Coppola, Takeshi Kitano, Holly Hunter, Wes Anderson, Robert De Niro, Martin Scorsese, Ridley Scott...) govore o svojem odnosu s demonom redatelja i njegovim filmovima. Ulaz slobodan za članove Filmskog kluba.

Pročitajte i tekst Dragana Rubeše - Bergmanova ostavština u recentnom švedskom filmu (preuzeto s filmski-programi.hr)

Bergmanova ostavština je i u ovogodišnjem izdanju našeg već tradicionalnog Ciklusa švedskog filma, kojim dominiraju redateljice - Anna Odell, Karin Fahlen, Lisa Langseth i Karin Ekberg. Kao da ih autorov opus i njegovi prizori iz bračnog života vječno proganjaju.

'Za svakog pisca, režisera ili bilo kojeg drugog umjetnika, najveći je problem osloboditi se očeve sjene', rekao je Harold Bloom. Ta izreka možda najbolje ocrtava odnos ludog Danca Larsa Von Triera prema slavnom Šveđaninu Ingmaru Bergmanu. Von Trier je jedan od brojnih redatelja koji su 'provalili' u kuću slavnog redatelja na otoku Faro smještenom 80 nautičkih milja od švedske obale. A reakcije 'provalnika' bilježe Jane Magnusson i Hynek Pallas u lucidnom dokumentarcu Trespassing Bergman. Iako su ulaskom u vilu morali izuti cipele, kao da ulaze u džamiju, možda su se trebali svući do kraja, jer je Daniela Alfredsona njen drveni interijer podsjetio na saunu. Uz Strindbergov portret koji krasi režiserovu biblioteku, Bergmanova vila ima i privatnu videoteku s 1711 videokaseta čiji je odabir krajnje eklektičan, od Emmanuelle do Krokodila Dundeeja ali i ljutog arta.

Ono što je za Junga bio dvorac Bollingen na Ciriškom jezeru, to je za Bergmana bio Faro na Baltičkom moru. Otok-kuća-utočište umjetnika o kojem se zna gotovo sve iako nitko nije bio u stanju do kraja uroniti u njegovu kompleksnu osobnost. Tako je Claire Denis gledajući Ljeto s Monicom osjetila fizički što znači biti mlad. Za Inarritua, Faro je 'El Centro'. Sumanuti Takeshi Kitano priznaje da je otišao u kino pogledati prvi Bergmanov film u nadi da će vidjeti pornić, ali je na kraju otkrio poeziju i tišinu. Sarkastični Von Trier vjeruje da je Bergman u starosti mnogo masturbirao, izoliran u svom otočnom 'samostanu'. Michael Haneke bio je pomalo iznenađen kad je na VHS-u Pijanistice koju je pronašao u Bergmanovoj videoteci, ugledao četiri, a ne pet križića (Bergman je svaki film pedantno ocjenjivao križićima označenim na VHS omotnici). A John Landis nije mogao vjerovati da je Bergman obožavao Blues Brotherse, što je doista čudno za čovjeka koji je u svom opusu snimio tek jednu komediju (Osmijesi ljetne večeri), i to zato jer je tada bio totalno utučen.

Zato je Bergmanova ostavština i u ovogodišnjem izdanju našeg već tradicionalnog Ciklusa novog švedskog filma, kojim dominiraju redateljice - Anna Odell, Karin Fahlen, Lisa Langseth i Karin Ekberg. Kao da ih autorov opus i njegovi prizori iz bračnog života vječno proganjaju. Tako Ekberg (Att skiljas aka Rastava) odlučuje s nama podijeliti intimu vlastite majke koja se odlučila razvesti od muža, nakon što su zadnjih petnaest godina proveli u odvojenim ležajima, promatrajući je kako pleše po sobi s nevidljivim partnerom nakon što je položila u kutiju zadnje stvari koje su joj ostale od 35 ljeta provedenih u braku. Je li okej baciti u smeće staru vjenčanicu? Što učiniti s kristalnim čašama koje nitko ne želi? Muž stavlja kutije u auto i pokušava se vratiti osjećajima koji su nekad postojali. Žena se ne želi sjećati ničeg.

Vlastitu intimu dijeli s nama i konceptualna umjetnica Anna Odell (Atertraffen) koja balansira između fikcije i stvarnosti dok se prisjeća vlastite prošlosti satkane od lica, prijevara, nepravdi, hijerarhija i bullynga, nakon što njen ponovni susret s bivšim razredom zakazan u fensi hotelu, pokušava ogoljeti strukture Moći. Njeni bivši kolege bune se da je susret pretvorila u terapiju. No, autorica ne traži ni potporu, ni sebe samu. Njen je komad zapravo antropološka studija rastrgana između racionalne i emotivne komponente, koja pokazuje da je čovjek nepredvidiva životinja. Nakon što je otjerana s proslave, crna zavjesa zatvara prvi dio filma, taj 'film u filmu'. Fikcija ustupa mjesto 'dokumentarnom', kad autorica pokušava uključiti svoj razred u vlastiti performans, da bi pokazala konačni (fiktivni) rad onima koji su ga inspirirali.

Poput Odell čije je traumatsko iskustvo iz školskih dana snažno utjecalo na njenu psihu, tako i junakinja Hotela Lise Langseth nakon odbacivanja bebe odabire krajnje neobičnu terapiju, doslovno prevodeći psihološki koncept 'buđenja svakog dana u drugoj sobi', te sa članovima svoje terapeutske grupe (među njima je i žrtva bullynga) rezervira sobe u različitim hotelima u kojima koriste vlastitu anonimnost da bi kreirali alternativne osobnosti (film pripada sjajnoj Aliciji Vikander koja se prometnula u vruću holivudsku akviziciju). I dok Stockholmske priče u režiji Karin Fahlen mnogo duguju mozaičnoj strukturi britanskog hita Zapravo ljubav, jedini muškarci u Ciklusu - Mans Marlind i Bjorn Stein - ambijentirali su svoj komad u onom istom Göteborgu koji smo upoznali u ranim radovima Rubena Ostlunda. Gitare su opet tu, kao i u Ostlundovu Guitar Mongoloidu. Samo što Marlindova i Steinova emotivna storija o glazbeniku koji sanja o karijeri (Ne plači) igra na konvencionalniji prosede.

U sklopu

Hotel

Hotel

Hotell, Švedska / Danska, 2013., režija: Lisa Langseth, igrani

Rastava

Rastava

Att skiljas, Švedska, 2013., režija: Karin Ekberg, dokumentarni

Ne plači

Ne plači

Känn ingen sorg, Švedska, 2013., režija: Måns Mårlind, Björn Stein, igrani

Belfast

20:45 Ljetno Art-kino

Belfast

režija: Kenneth Branagh, Ujedinjeno Kraljevstvo, 2021.
igrani 88 min.