Bertolucci ponedjeljkom

02.-23.12.2019.

Bertolucci ponedjeljkom

Program

Ciklus filmova talijanskog redatelja Bernarda Bertoluccija započet će 02. 12. političkom dramom Konformist (1970.), redateljevom adaptacijom romana Alberta Moravije, čija je radnja usmjerena na psiho-socijalnu karakterizaciju glavnog lika Marcella (Jean-Louis Trintignant), kultiviranog i bezosjećajnog birokratu čiji je životni modus operandi u svakom sistemu težiti za pozicijom podobnosti pa ma koliko to života koštalo, a nastavlja se 09. 12. zasigurno najkontroverznijim naslovom u karijeri ovog kontroverznog autora, erotskom dramom Posljednji tango u Parizu (1972.) koja baconovski dramatičnom paletom boja i obrisa zasićenog kadra (zahvaljujući snimatelju Vittoriju Storaru) slika grčeviti odnos sredovječnog Amerikanca Paula (Marlon Brando) kojemu je žena počinila samoubojstvo (dotaknula najviši oblik praznine) i mlade Francuskinje Jeanne (Maria Schneider) koja bi mu trebala poslužiti kao seksualno utočište i bijeg od iskustva gubitka. 16. 12. prikazat će se s devet Oscara nagrađena biografska drama Posljednji car (1987.) o posljednjem kineskom caru Puu Yiu (Richard Vuu/John Lone) čije su životne okolnosti u potpunosti bile određene suprotstavljenim ideologijama i njihovim odnosom prema njegovom simboličkom statusu, a ciklus će 23. 12. zatvoriti romantična drama Sanjari (2003.), priča o američkom studentu u Parizu po imenu Matthew (Michael Pitt) koji u događajima iz svibnja 68' (misli se na studentsko-radničku pobunu) sudjeluje kao seksualno revolucionirani član jednog pomalo atipičnog ljubavnog trokuta.


  • BB / tekst Dejana Durića

Bernardo Bertolucci autor je iznimno bogatoga opusa, čija se karijera protezala od šezdesetih godina prošloga stoljeća pa sve do prvih dvaju desetljeća dvijetisućitih. Tih gotovo šezdeset godina nije prošlo bez zapaženoga filma, osim ako izuzmemo devedesete koje su bile nešto manje plodne u njegovu stvaralaštvu. Ono je mahom bilo vezano uz Europu, iako je autor vršio izlete u Hollywood te Aziju pa je Posljednji car (1987) prvi zapadnjački film u čijem je nastanku sudjelovala kineska vlada. Danas je Bertolucci ostao upamćen kao vizualno inventivan te tematski smion autor koji je razmatrao društvene i političke patologije našega vremena, društveni konformizam, splet ideologije i seksualnosti, utjecaja masa na pojedinca pa je kao takav u našoj suvremenosti poprilično aktualan. Veliku je pažnju posvećivao formi i stilu, što se napose očitovalo u plodnoj suradnji s direktorom fotografije Vittorijem Storatom, s kojim je radio na osam projekata. Tako su za Bertoluccija i forma i stil bili strategije kojima se sadržaj može na odgovarajući i upečatljiv način uobličiti i prezentirati pa vizualna komponenta za redatelja nesumnjivo biva dovedena u vezu s poetskim. Fotografija, kompozicija kadra, upečatljivo i često simboličko korištenje boja, promišljeno osvjetljenje i pokreti kamerom prepoznatljive su točke njegova redateljskoga rukopisa.

Inače je Bertolucci karijeru umjetnika započeo kao pjesnik te je 1962. godine za svoju zbirku poezije dobio uglednu književnu nagradu. Umjetnost je bila ukorijenjena u njegovu obitelj te mu je otac Atillio bio poznati pjesnik, a bavio se i filmskom kritikom, čime je interes za jedno i drugo prenio na sina. Bertolucci stariji je usput prijateljevao i s Pasolinijem, pa kada je potonji snimao svoj prvi film Accatone (1961) Bertolucci mlađi je sudjelovao kao asistent produkcije, a svoj je prvi film La commare secca (1962) snimao upravo prema Pasolinijevoj priči. Kao kuriozitet možemo spomenuti da je zajedno s Darijom Argentom pisao priču za Leoneov slavni špageti vestern Bilo jednom na Divljem zapadu (C'era una volta il West, 1968) te da su mnogi njegovi filmovi slobodne adaptacije poznatih književnika, poput Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga, Stendhala, Alberta Moravije, Jorgea Luisa Borgesa.

Ciklus Bertolucci ponedjeljkom, koji će se tijekom prosinca odvijati u Art-kinu, donosi kratak i osnovan presjek njegova stvaralaštva, a sadrži četiri najpoznatija autorova djela, počevši s Konformistom. No prije njega trebalo bi spomenuti autorova prva dva ostvarenja – La commare secca (1962) i Prima della Rivoluzione (1964) – koja su jako bitna za genezu njegovih tematsko-idejnih i formalno-stilskih preokupacija. Prvo ostvarenje eksperimentira s narativnom strukturom i točkama gledišta, kao i vremenskom matricom priče, a usredotočeno je na ubojstvo prostitutke, te kako isti događaj sagledava nekoliko stanovnika Rima. Eksperimentiranje s osvjetljenjem i vrlo ekspresivna, pokretna kamera obilježja su ovoga djela. Drugi film prati buržujskoga mladića Fabrizija koji je razapet između konformizma i revolucionarnih ideja. U središtu razmatranja je seciranje ideološke problematike koja se manifestira kroz nedoumice i dvojbe protagonista. Spomenuti naslovi djeluju kao pripremne radnje za Konformista (Il conformista, 1970).

Snimljen prema romanu Alberta Moravije, film donosi priču o Marcellu, mladiću koji živi u fašističkoj Italiji te predstavlja svojevrsnu psihološku studiju slučaja. Protagonist je obilježen traumom iz djetinjstva, kada ga je s trinaest godina zaveo vozač, kojega ubija. Razapet je između bezličnoga srednjoklasnoga života i bezbojne normalnosti, koja je evocirana kroz lik njegove zaručnice, te političkih ideala fašističke stranke, kojoj se priključuje te u zadatak dobiva da ubije svoga bivšega fakultetskoga profesora. Posrijedi je portret konformista koji se prilagođava situaciji te sve prilike koristi za vlastite probitke. Bertolucci smjelo secira psihologiju pojedinca te odnos pojedinca i grupe poput političke stranke, pa ideološku problematiku povezuje s propitivanjem seksualnosti. Vizualno i narativno film je vrlo sofisticiran. Redatelj upečatljivo ocrtava klaustrofobičnu atmosferu nadziranja u totalitarnoj državi, često smještajući kameru na neobična mjesta kako bi ostvario dojam voajerističkoga praćenja i nadgledanja, a neobični kutovi upućuju na problematičan moralni stav protagonista i njegova okruženja. Velika je pažnja posvećena bojama, osvjetljenju, napose odnosu svjetla i sjene koji služe za dodatno psihološko sjenčanje protagonista i njegova unutarnjega života te upućuju na utjecaj njemačkoga ekspresionističkoga filma.

Posljednji Tango u Parizu (Ultimo tango a Parigi, 1972) kontroverzno je autorovo ostvarenje koje progovara o odnosu sredovječnoga Amerikanca Paula (Marlon Brando), uhvaćenoga u procesu žalovanja, te mlade Francuskinje Jeanne (Maria Schneider), koji se svodi na neobavezne seksualne susrete u pariškom stanu. Posrijedi je odnos u koji likovi ulaze kako bi se kroz agresivnu seksualnost riješili trauma. Film je ostao upamćen po smjelom propitivanju odnosa seksualnosti i nasilja, oslobađajućega potencijala same seksualnosti, te po psihološkom seciranju. Svoj je kontroverzni status stekao mnoštvom seksualnih scena koje su se u ono doba smatrale izrazito otvorenim i izazovnim. Snimano u maniri dokumentarističke fikcije, djelo je svakako utjecalo na liberalizaciju u prikazivanju seksualne problematike i tematike na filmu.

Posljednji car (The Last Emperor, 1987) povijesni je film epskih intencija, koji progovara o posljednjem kineskom caru Puu Yiu i njegovu životnom putu od malodobnoga vladara preko šikaniranja kineske komunističke partije pa sve do rehabilitacije. Dobio je devet Oscara, među kojima za režiju i najbolji film, te predstavlja redateljev najradikalniji izlet u filmski mainstream. Ujedno je posrijedi prvi dio istočnjačke trilogije (The Sheltering Sky, 1990; Little Budha, 1993). Riječ je o standardnom biografskom filmu, pregledne i mahom linearne strukture pa je formalno i tematski posrijedi djelo kakvo bi se moglo svidjeti glasačkom tijelu američke Akademije. Ipak, Posljednji car nosi neke od Bertoluccijevih zaštitnih znakova pa progovara o odnosu pojedinca i društva te njihovim transformacijama, a karakterizira ga i upečatljiv vizualni stil, koji se napose očituje u osvjetljenju i specifičnom korištenju boja.

The Dreamers (2003) posljednje je Bertoluccijevo zapaženo ostvarenje koje je izazvalo pozitivne reakcije kritike te zahtjevnije publike. Ostvarenje predstavlja svojevrsno sumiranje autorovih ranijih idejnih i tematskih preokupacija te nostalgično evociranje vlastite političke i filmske prošlosti. Kontekst čine studentski prosvjedi 1968. godine, ljubav prema filmu te internacionalni ljubavni trokut.


Na programu

Posljednji car

16.12. 20:15

Posljednji car

The Last Emperor, Režija: Bernardo Bertolucci, Ujedinjeno Kraljevstvo / Italija / Kina / Francuska, 1987.
igrani 163 min.

Sanjari

23.12. 20:00

Sanjari

The Dreamers, Režija: Bernardo Bertolucci, Ujedinjeno Kraljevstvo / Francuska / Italija, 2003.
igrani 115 min.

U sklopu

Konformist

Konformist

Il conformista, Italija / Francuska / Zapadna Njemačka, 1970., Režija: Bernardo Bertolucci, igrani