Signali nad gradom - Novosti | Art-kino Croatia

U suradnji s MMSU-om, Art-kino se pridružuje proslavi 70. obljetnice oslobođenja Rijeke programom Signali nad gradom čiji naziv priziva istoimeni partizanski klasik Žike Mitrovića snimljen prema scenariju Slavka Goldsteina, iako se on promatra u puno širem diskursu, kao 'signaliziranje' i sondiranje netrpeljivosti u suvremenom društvu i postavljanja antifašizma u suvremeni društveni kontekst. Zato se njegov eklektični filmski odabir kreće u rasponu od Panahijeva Taksija do Rossellinijeva klasika Rim otvoreni grad s neponovljivom Annom Magnani, za kojeg je Jean Cocteau napisao da je riječ o filmu koji 'emanira pogled čovjeka koji želi biti narod i pogled naroda koji se želi identificirati s pogledom jednog čovjeka'. Pogled koji evocira emocije i snagu života, upijajući trenutak povijesti, glad i teror rata. A Pinin krik koji para srce, u onom potresnom trenu u kojem ona trči prema sinu kojeg odvode Nijemci, ostat će jedna od najbolnijih i najemotivnijih scena u genezi talijanskog neorealizma.

Program detektira i ruši granice različitih svijetova. U sjajnoj britanskoj komediji Pride Matthewa Warchusa, LGBT aktivisti iz mitske londonske knjižare 'Gay's the World' prikupljaju donacije za rudare koje je uništila neoliberalna politika Margaret Thatcher, te im odlaze lično predati prikupljeni novac. A u 'Anđelima revolucije' Alekseja Fedročenka imamo skupinu avangardnih boljševika koji kreću po nalogu Staljina u misiju 'preodgajanja' i sovjetizacije sibirskih naroda na obalama rijeke Ob. I dok Warchusove dvije skupine naizgled toliko udaljene jedna od druge, postaju združene u londonskom Gay Pride maršu kao žrtve iste kretenske politike, pokušaj uspostavljanja dijaloga između suprematizma i šamanizma u Fedorčenkovu komadu okončat će masakrom.

Žrtve masakra ugledat će i mladi partizan Florja u filmu Idi i gledaj Elema Klimova, nakon što se vratio u svoje selo u sovjetskoj Bjelorusiji smješteno blizu granice s Poljskom, pri čemu autor promatra rat kao dezorijentirani spoj gotovo lirske poetike i ekspresionističke noćne more. A ponešto drukčijim granicama bavi se i snažni doks Pjesme sa sjevera Soon-Mi Yoo koja posjećuje Sjevernu Koreju, 'zemlju bez prijatelja i povijesti', kako bi shvatila zašto je njen otac u studentskim danima kao tvrdi komunist ipak odustao od odlaska na Sjever, iako za razliku od danskog satiričara Madsa Bruggera (Crvena kapela), autorica odbija ridikulizirati sjevernokorejsku svakodnevnicu, već je promatra u diskursu 'traume odvajanja', propitujući smisao slobode, ljubavi, domoljublja, ljudskog stanja i sranja, ne bi li pokazala da nijedna količina propagande ma koliko snažna bila, ne može razoriti humanost koju režim pokušava kontrolirati.

S druge strane, Želimir Žilnik u Destinaciji_Serbistan pokazuje Srbiju kakva bi trebala biti, tolerantnu i otvorenu prema migrantima. Zemlju u kojoj nema mjesta ksenofobiji i klerofašističkim monstrumima iz Obraza ili Nacionalnog fronta. Zemlju običnih ljudi koji će za te iste migrante organizirati nogometnu utakmicu, zaplesati s njima kolo na vašaru i prekinuti njihovu kalvariju pozivom na večeru. Zvuči poput utopije, iako situacija postaje puno ozbiljnija kad autor promatra u krupnom planu krvave noge Afganistanca koji se grije pored vatre u nekoj napuštenoj kući, dok mu tamnoputi pali anđeo daje mast kako bi njome namazao rane.

Edukativni dio programa namijenjen učenicima osnovnih i srednjih škola obuhvaća teme u rasponu od holokausta promatranog očima dječaka (Trči, dječače, trči) i sudbina njemačkih antifašista okupljenih u pokretu Bijela ruža (Sophie Scholl) do priča o slavnim pripadnicima nogometnog 'pokreta otpora' koji su se borili protiv vojnih diktatura, rasizma i korumpiranog neoliberalnog biznisa (Buntovnici nogometa).

O iranskim buntovnicama nogometa kojima su vlasti zabranile dolazak na stadion, Iranac Džafar Panahi pozabavio se u Zaleđu (Offside). Jednoj od njih vraća se i u najnovijem filmu Taksi, tom velikom ironičnom manifestu za slobodu filma i snimanja, u sceni u kojoj prerušen u taksistu vozi svoju suradnicu u posjet prijateljici koja štrajka glađu. Panahi u filmu želi pokazati da živimo u svijetu u kojem svako može snimati, pa tako i Iranci, ali taj isti Iran brani snimati onima koji znaju koristiti i organizirati te slike na nešto višem nivou od običnog selfieja.