Još četiri razloga za pismo - Novosti | Art-kino Croatia

Kao posebna najava za posljednji dan prikazivanja filma Pismo ćaći stižu i prvi rezultati radionice filmske kritike koja se održala prošlog tjedna u organizaciji Blank_filmskog inkubatora, časopisa Filmonaut i Art-kina Croatia. Ukratko, četiri razloga Pismo ćaći - nalazi se ispod:

O očevima i sinovima razmetnima
tekst napisala: Eva Simčić

Dezintegracija obiteljskih odnosa, krah očinske figure i potreba sina da se uspostavi kao neovisan subjekt čine okosnicu Čučićeva filma Pismo ćaći. Nakon godina zastoja u komunikaciji četrdesetogodišnji se sin odlučuje obračunati s ocem putem videozapisa koji sastavlja i šalje ocu u Drniš, mjesto koje je napustio kako bi postao glumac. S obzirom da je u pitanju sukob koji se tek treba ostvariti struktura je ovog razgovora jednosmjerna: na snimci sin glumi dijalog koji bi se događao između njih dvojice te progovara u ime oca iznoseći napade na svoj račun, a kasnije na njih odgovara iz svoje pozicije vraćajući mu protunapadima. Sve to izvodi pod utjecajem opijata, kako bi se oslobodio vlastitih inhibicija. Otac kojeg pratimo u nekom narativnom sada gleda snimku i pokušava izbjeći krivicu koja mu je nametnuta i svoje probleme sa sinom pokušava odgoditi uranjajući ih u dio svog svakodnevnog funkcioniranja: razgovor sa susjedima, odlazak u kafić ili svađa s radnicima na novogradnji.

Poigravanje kamerom čija se svojstva mijenjaju ovisno o tome je li u pitanju obraćanje sina ocu (gdje je kamera statična, a povremeno je on sam pomiče) ili očeva svakodnevica (upotreba objektivnih kadrova) zanimljiv je element Čučićeva filma koji prikazivanju obiteljskog odnosa daje dokumentarističku notu i pripomaže u ostvarivanju autentičnosti priče. Ovakav tip promjene snimanja obuhvaća još jedan bitan odnos u filmu, a to je onaj prisutno-odsutno koji se osim kamerom naznačuje i vremenom u kojem se događa pojedina sekvenca, te detaljima u kadru. Drugim riječima, u trenutku prikazivanja video snimke prisutan je samo otac, s obzirom da sin i čin snimanja pripadaju vremenu koje se dogodilo prije puštanja same snimke. Nakon očeve smrti sin ulazi u narativno sada, a otac je domišljato naznačen potkošuljom obješenom pred vratima drniške kuće. Očevi trag i utjecaj ovdje su suptilno ostvareni još svježim mrljama znoja koji ukazuju da ju je netom nosio.

Trijada prije-sada-poslije dominira i samim odnosom pa je vidljivo kako sin i kreira snimku ne samo da bi se obračunao s očevim i svojim grijesima prošlosti, nego da bi to postavio kao centar sadašnje pozicije i pokušaja da izbjegne mogućnost da postane nalik na vlastita oca.

Glumački dvojac Beader i Gulin kao filmski sin i otac spretno iznose srž problematičnog odnosa i treba napomenuti kako je Gulin kao figura oca uspio prenijeti duh mentaliteta ruralne zajednice nenaviknute na promjene, ali i utjeloviti osobu koja pokušava ne biti prisutna u odnosu, a opet njime jasno dominirati. Zaključno, Čućićev film uspješno postavlja topos oca i sina u specifičnu sredinu i dvadeset i prvo stoljeće, pri čemu kombinira element multimedijalnosti s ilustracijom male sredine i portretiranjem karaktera.

Pismo ćaći
tekst napisao: Staša Bakliža

Pismo ćaći igrani je film koji prikazuje zamršeni, konfliktni odnos između oca i sina. Dva posvađana, međusobno neshvaćena pojedinca kroz čitav film kroje vlastitu priču o tom odnosu. Ispovijesti se razlikuju i usustavljene su u formi dijaloga između njih dvojice. Sin pred kamerom iznosi svoje mišljenje o tom odnosu, govori o određenim okolnostima koje su dovele do kraha veze i prebacuje krivnju na oca. Snimljene uratke šalje svom ocu na koje ovaj potom reagira, krojeći svoju perspektivu tog odnosa.

Film se bavi sukobom generacija. Očev „stari svijet“ u kontradikciji je sa sinovim „novim svijetom“: otac ne odobrava sinovu karijeru glumca pripisujući mu jedan od najgorih aspekata moderne kulture - sin je narkoman. Govori se o nerazumijevanju, ali ujedno i nastojanju da se očev ruralni i sinov urbani svijet pomire kroz verbalni sukob. Sin je bjegunac, alijenirani pojedinac koji kroz kritiku usmjerenu svome ocu nastoji naći put do ponovnog uspostavljanja „normalnog“, „zdravog“ obiteljskog odnosa.

Iako igrani, film je sniman u maniri dokumentarca. Sin prenosi svoju video-epistolu ocu gledajući direktno u kameru, kao da intervjuira samoga sebe, a sačuvani su i kadrovi u kojima vidimo kako se kamera postavlja, a sin sprema za „razgovor“. Očeva perspektiva također je prikazana dokumentaristički: snima se njegova svakodnevica, njegov odnos s ljudima iz sela u kojem živi. Kamera prati njegove dnevne rituale, poput odlaska u gostionicu, čitanje novina, gledanje televizije, druženje s lokalnim stanovnicima, a sve to pod dojmom sinovih video-lamenata upućenih njemu.

Tijekom pomirenja oca i sina dvije se perspektive stapaju u jednu. Taj je trenutak u filmu dočaran kadrom koji iz daljine transparentno prikazuje oca i sina združene u prijateljski dijalog pred obiteljskim domom, dijeleći kućni prag, rame uz rame. U tom kadru sin se vraća njegovanju starih, lokalnih rituala, poput pjevanja pjesama iz očeve mladosti ili mladosti njegovog oca i djedova, ispijanja čoknjeva domaće rakije i „neobaveznog“ ćaskanja. Svi ti nabrojeni obrasci sumiraju se te dobivamo jednu starinsku sliku zamrznutu u vremenu i nepoznatu u vanjskom svijetu iz kojeg se sin vraća.

Pismo ćaći
tekst napisala: Andrea Katanović

Pismo ćaći dojmljiva je psihološka drama koja koketira s eksperimentalnim i dokumentarnim filmom. Prikazuje kompleksan odnos oca i sina, koji se stvaranjem videozapisa upućenim svome ocu pokušava osloboditi vlastitih demona iz djetinjstva.

Sinove frustracije posljedica su odnosa s emotivno hendikepiranim, autoritativnim ocem, koji je razvio natjecateljski odnos sa sinom: ponižava ga, ismijava njegove interese i jasno mu daje do znanja da je veličina s kojom treba razgovarati gledajući u vlastite cipele. Otac utjelovljuje stereotipe o muškarcu koji nikada ne plače i čija reputacija u muškom društvu raste s brojem osvojenih žena. Premda zapravo voli svoga sina, ne može mu to pokazati jer to ne odgovara slici muškosti kakva postoji u drniškom kraju. Dane provodi u birtiji u kojoj je godinama gradio svoj status najglasnijeg mužjaka koji je uvijek u pravu i za kojeg vrijede druga pravila. S druge strane, njegov sin osjeća se zakinuto i emotivno nezrelo. Da bi bio sposoban funkcionirati, treba riješiti odnose s ocem. Budući da im se svaki pokušaj komunikacije odmah pretvara u svađu, odlučuje da sve što se u njemu godinama nakupljalo snimi kamerom i pošalje ocu kao videozapis.

Štura radnja u kojoj pratimo dva lika, jednog na snimci i drugog ispred TV-a, razbijena je očevim obavljanjem rituala koji su mu svojevrstan bijeg od suočavanja sa sinovom istinom. Radnja je smještena u siromašnu provinciju, a sporedne uloge preuzimaju naturščici u čemu se naslućuju natruhe talijanskog neorealizma i koketira se s dokumentarnim.

Filmski je jezik korišten tako da dočarava stanja likova. Primjerice, kadar u kojem se sin obraća u kameru dok se u prvom planu nalazi čaša sugerira njegovo autodestruktivno ponašanje, dok su kadrovi u kojima se sinova snimka na televizijskom ekranu i očev odraz međusobno isprepleću također znakoviti u smislu ispreplitanja prostora i vremena. Ovakvi neobični detalji i vizualno dojmljivi kadrovi čine ovaj film dinamičnim i zanimljivim.

Na kraju spomenimo da se radi o autobiografskoj priči glavnog glumca – Milivoja Beadera. Njegov autoportret dočaran je realistično, bez uljepšavanja i pretjerivanja te s velikom dozom bola. Priča je ljudska i lako je poistovijetiti se s njom, premda su odnosi između likova dovedeni do krajnosti.

Pismo ćaći
tekst napisala: Ana Šegrt

Ova psihološka drama u početku se trebala sastojati od nekoliko video-pisama, no kasnije je evoluirala u dugometražni igrani film. Pismo ćaći s uspjehom je prikazan na Festivalu igranog filma u Puli gdje je osvojio nekoliko nagrada, uključujući i Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film. Radi se o neobičnoj kombinaciji igranog i dokumentarnog filma, a ta se dualnost očituje i u izboru glavnih uloga: Milivoja Beadera kao sina i Mate Gulina kao oca.  Gulin, nagrađen Zlatnom Arenom za najbolju sporednu ulogu na Puli odglumio je oca, dok je film nastao prema Beaderovoj životnoj priči. Svaki od njih nude pomalo neobičan, no svakako realan prikaz suvremene otuđenosti po pitanju obiteljskog života i odmak od tradicionalnog obiteljskog nukleusa.

Tijekom filma osjeća se snažan dokumentarni pristup, s natruhom eksperimentalnog filma. Terapeutski učinak i razrješenje koje redatelj nudi ne vrijedi samo za Beadera nego i za bilo koga tko se može prepoznati u nerazrješenom odnosu sa svojim roditeljima. Ispovijedanje na način na koji je to učinio Beader gotovo je jednako ispovijesti s ciljem da povrijedi osobu koja ne može odgovoriti jer, ipak, televizor ne zna slušati. S druge strane, otac svejedno odgovara, ljuti se i viče na njega, ali i izaziva sina na dvoboj 'oči u oči' što njemu pak nikada nije ni bilo strano. Odrastanje uz nemoguć odnos oca i sina lišen emocija, kroz odgoj podrugivanja i omalovažavanja kulminira, posebno pojačano alkoholom i opijatima, a u Beaderu izaziva iskren emocionalan krah iz sigurnosti svojeg doma koji svugdje samo ne u očevoj starini. Dalmatinska zagora, mjesto odrastanja, kao potpuno neplodno tlo za muške emocije još je jednom na velikom platnu prikazano uspješno.

Uz nekoliko različitih pristupa snimanju neprestano se isprepliće Beaderov autoportret, nametljiva (dokumentaristička) kamera koja snima oca u razgovoru sa svojim susjedima iz sela i kamera koja na kraju poput skrivenog promatrača iz daljine snima svojevrsnu pomirbu oca i sina. Pomirba ipak nije lišena dvoznačnosti, pa bi se moglo i reći da se ne radi toliko o pomirenju između njih dvojice koliko o mirenju sa situacijom. Total plan svojevrsnog zaključenja priče posebno ističe kontrast s napetim, i emocijama nabijenim, početkom u krupnom planu. S obzirom da su ovo video-pisma ćaći 'ponašanje' kamere čini se potpuno neophodnim, čak i prirodnim.

Ono što ovaj naslov čini posebno zanimljivim nekolicina je neočekivanih i komičnih situacija poput očevog 'čitanja' novina pri čemu samostalno dorađuje vijesti bilo dodavanjem rime u naslove, ruganjem ili crtanjem po tijelu Jadranke Kosor.

Pismo ćaći donosi inovativan pristup hrvatskom igranom filmu, što se posebice očituje u njegovoj hibridnoj formi te ne pati od tradicionalnih ograničenja, već filmskom mediju pristupa vrlo hrabro.