Tomislav Gotovac: Ja sam nevin! - Prikazivanja | Art-kino Croatia

Tekst selektorice programa Diana Nenadić:

Za nekoga tko je izjavio: “Čim ujutro otvorim oči, vidim film”, odsjedio u mraku kinodvorane veći dio života i relativno mlad postao jedinica filmske enciklopedije, Tomislav Gotovac, alias Antonio G. Lauer, (1937.-2010.) možda i nije bio tako plodan filmaš. Ipak, njegova prisutnost u kinematografskom prostoru bila je jedinstvene vrste.

Gotovac je prije svega bio neumorni i strastveni gledatelj do samoga kraja, svakodnevni gutač repertoarnih i kinotečnih filmova, amater posvećen traženju forme svog vlastitog, ne-narativnog i vrlo osobnog underground filma, glumac-izvođač prije pojave performansa, transgresivni (anti)junak subverzivnih fikcija, cameo-ikona autorske generacije jugoslavenskih redatelja, a naposljetku i dokumentarni subjekt umjetničkih prijatelja, kolega i fanova. Doda li se tom nizu raznih filmskih uloga i „film“ koji je multimedijski konceptualac, opsjednut podjednako hollywoodskim moviejem i američkim jazzom kao i s(o)vjetskim modernističkim filmom, ostvario drugim sredstvima (fotografijom, slikarskim kolažima, happeningom, performansom i umjetničkim akcijama)  ̶  jer, za Gotovca „sve je to movie“ – njegova filmska ostavština učinit će se nepreglednom i nesvodivom na uobičajeni popis filmografskih jedinica.   

Prateći program retrospektivne izložbe „Anticipator kriza – kuda idemo ne pitajte“, filmska retrospektiva Art-kina Croatia, podijeljena u osam programa, želi legitimirati Tomislava Gotovca množinom njegovih filmskih uloga, odigranih od početka 1960-ih do ranih milenijskih godina. Želi ga prikazati i  kao „totalnog“ filmaša i kao „totalnog“ umjetnika koji je,  živeći „promatrački samouvjereno“,  brisao granice između života, umjetnosti i različitih umjetničkih medija, „otimao“ i prisvajao od tuđeg kako bi stvarao vlastito i autentično djelo, pomirivao i spajao naizgled nespojivo i nepomirljivo, upisivao sebe u (političku i filmsku) povijest kako bi i sebe i tu povijest bez kompromisa i ostatka ogolio, kao što je to najplastičnije učinio 1972. u legendarnom Plastičnom Isusu Lazara Stojanovića izvikujući pritom: „Ja sam nevin!“ Nekoć politički anatemiziranim filmom, koji je obilježio vrhunac i kraj jugoslavenskog crnog vala te odredio sudbine i karijere njegovih „neprilagođenih“ sudionika, pa tako i Gotovca kao njegova glavnog protagonista, započinje retrospektiva njegovih filmova.

Nastavlja se „strukturalnim varijacijama“, odnosno korpusom filmova koji su svojevrsna poetička “zastava” Gotovčeva autorskog opusa, a nastali su u jeku prevratničkih rasprava zagrebačkih kinoamatera o antifilmu, anticipirajući ono što će američki teoretičar avangardnog filma P. Adams Sitney kasnije nazvati “strukturalističkim” filmom. Prijepodne jednog fauna (1963.), prvi u pokeru strukturalnih asova vjernih (dokumentarnom) fotografskom zapisu, iscrtao je pritom matricu “filma fiksacije”, kojem formu određuje unaprijed određena metoda ili plan realizacije, a poseban prizvuk daje reciklirani („readymade“) zvuk posuđen iz narativnih filmova. U kapitalnoj beogradskoj trilogiji iz 1964. godine, koja se sastoji od filmova Pravac (Stevens-Duke), Plavi jahač (Godard-Art) i Kružnica (Jutkevič-Count), posvete glazbeno-filmskim miljenicima bit će eksplicitnije, postupci još reduciraniji ali i podjednako planski fokusirani na geometriju urbanog prostora te transcendentni potencijal slučajnosti zatečenih u njemu.

Vrhunac tog “koncepta” koji se, uz posebnu posvetu glazbenom konceptu Glenna Millera, proteže sve do novog milenija, bio je crno-bijeli srednjometražni film Glenn Miller I. Srednjoškolsko igralište 1 iz 1977. godine, ponovljen 23 godine kasnije u Glenn Milleru 2000, u boji i na drugoj zagrebačkoj lokaciji. Ta je lokacija, kao adresa obiteljskog doma, a kasnije i umjetničkog ateljea te svojevrsne anti-muzejske instalacije, postala „prozor u dvorište“ i intimni topos Gotovčeva eksperimentalno-dokumentarnog opusa. Njoj je posvećen  program „Posvete iz Krajiške 29“, te njegovim filmovima iz druge polovice 1960-ih (Osjećam se dobro, S, T, Alamo) pridružuje poetski dokumentarac La samouraï (2011.) Ivana Faktora, u kojem je Gotovac „prisutan u odsutnosti“, svojim duhom, dahom i subjektivnim pogledom. Dva performerska programa, „Performer prije performansa“ i „Zagreb, volim te“, obilježena su pak fotogeničnom figurom Gotovca kao glumca (u kratkim amaterskim i profesionalnim filmovima Lj. Grlića, I. Lukasa, I. Martinca i L. Zafranovića iz 1960-ih), odnosno Gotovca kao izvođača i umjetnika u akciji kasnijih dokumentarnih filmova, u vlastitoj ili tuđoj režiji.

Zatvarajući retrospektivu, a istodobno retrospektivno deklarirajući glavni izvor Gotovčevih inspiracija i  kreativnih aproprijacija, „ready-made osjećaji“ vraćaju se njegovim „nevinim“ gledateljskim ishodištima nizom ready-made filmova sačinjenih od isječaka iz holivudskih klasika (poput Stevensova Mjesta pod suncem), „zaslužnih“ za Gotovčevu filmsku inicijaciju i neograničeno povjerenje u movie.