Prešvaka - Filmovi | Art-kino Croatia

Nekada, kad bismo išli u kino, to je značilo da ćemo vidjeti dva filma, dugometražni i kratkometražni. Nekada, kad bismo izašli iz kina, rekli bismo sa sjajem u očima: „Kako je ovo bio lijep program!“ Jesu li ta vremena prošla? Ne sasvim. Publika koja se drži za trbuh od smijeha gledajući Paulinine avanture u filmu Pauline à la plage (Rohmer, 35.908 karata prodano tijekom prvog tjedna) odmah ima priliku smješkati se gledajući En rachachant (Straub und Huillet, 35.908 karata prodano tijekom prvog tjedna). Ta izvrsna produkcija Diagonale, dugačka sedam minuta i nekoliko sekundi, idealan je foršpan. Kao prvo, zato što dokazuje da Straubovi imaju smisla za humor. Kao drugo, zato što između tih dvaju filmova postoji srodstvo: duhovit pogled na temu odgoja i jasna inscenacija koja ne pati od one boljke koja je tako snažno spopala francuski film: "celulita". En rachâchant je najprije bio tekst Marguerite Duras. Straubovi su ga obožavali i, budući da su ga obožavali, pretvorili su ga u film. Kada je film bio dovršen, Duras nije mogla, a da ne prizna kako ga smatra dostojnim svoga teksta. Prema tome, ona je simpatična. U crno-bijeloj tehnici (kamerman je Henri Alekan i slika je očekivano sjajna), u nekoj kuhinji, a zatim u praznoj učionici: šaka glumaca i prkosan dječarac. „Mali Ernesto“ – kaže se – obznanio je kako više neće ići u školu, i to iz opravdanog razloga: ondje se poučava ono što on ne zna. A kako će mali Ernesto naučiti ono što ne zna (pita prijeteći koščata pedagoginja)? Ne-iz-bjež-no, odgovara dijete, koje, nakon što je majci dobacilo neopisivo nježan pogled, zalupi vratima i ostavi odrasle u stanju krajnje zbunjenosti. Film je duhovit i brz. To nije kratkometražni film, nego doista kratak film. Kada ga čovjek vidi, mora se prisjetiti s jedne strane Jeana Renoira (koji je gajio krajnje anarhističke ideje prema obrazovnom sustavu, budući da je vjerovao da se u školi uči samo ono što se već zna, i na kojega su – to pak ja znam – Straubovi i mislili), a s druge strane na Alaina Resnaisa, čiji najnoviji film La vie est un roman (uskoro u vašim kinima!) polazi od obrnute hipoteze, naime da obrazovanje u strogom smislu riječi samo popunjava rupe. Velika tema našega doba. 

Jean-Marie Straub (rođen 1932. u Metzu) stvarao je s Danièle Huillet (1936.-2006.) pet desetljeća projekt beskompromisno nepomirenog filma, čije su političke i estetičke žudnje razvijali u povijestima i razlikama egzilskih krajolika i jezika: francuskog, njemačkog i talijanskog. U filmu Michaela Kliera iz 1970. Danièle Huillet čita Straubovu biografiju: "Rođen 'u znaku Jarca' (kao stara dama u Nepomirenima) u nedjelju nakon Bogojavljenja u gradu koji je rodno mjesto Paula Verlainea ("Ako sam sto sinova / oni će imati sto konja / za brzo napuštanje vojske i narednika"), a kršten po imenu jednog od prvih koji su izbjegli vojnu obvezu (Jean-Marie Vianney, svećenik Arsa) u godini kada je Hitler došao na vlast ... Do 1940. čuo, naučio i govorio samo francuski - u kući i vani. I odjednom mi je vani dopušteno čuti i govoriti samo njemački i odmah ga učiti u školi (gdje je kao i svugdje svaka francuska riječ zabranjena)... Nakon oslobođenja, do prve diplome, učenik Isusovačkog koledža Saint-Clément (gdje sam naučio da neposluh nije samo poetska vrlina), a zatim jednu godinu na državnoj gimnaziji, druga diploma. Demonstracije protiv bijednog programiranja filmskih kluba u Metzu, istodobno student u Strassbourgu i Nancyju. 1954. u Pariz; projekt dugometražne filmske biografije: Kronika Anne Magdalene Bach, alžirska revolucija; upoznao Danièle Huillet..."