Posljednje pjesme za spori ples (dead end) - Filmovi | Art-kino Croatia

Znatno prije nego što je američki nezavisni film iznjedrio fetiš serijskih ubojica, rastvorni maskulinitet, duge kadrove i pjesme-kao-komentare, mnogo prije filma Laki spavač (1991.) Paula Schradera, opusa Paula Thomasa Andersona ili Lodgea Kerrigana, nastale su Posljednje pjesme za spori ples, “ručno izrađen” film sa smiješno malo novca koji kulminira kadrom ubojice koji vozi autocestom u beskraj dok slušamo zlosutnu country baladu Fixing to Die. Slike, rezove, pjesmu i njezinu izvedbu uobličila je ista osoba: Jon Jost. Posljednje pjesme inaugurirale su buduću Trilogiju o Tomu Blairu (imenovanu po izvanrednom glavnom glumcu), koja zajedno s filmovima Sure Fire (1990.) i Postelja u kojoj spavaš (1993.) predstavlja najmanje poznatu prekretnicu suvremenog američkog filma. Posljednje pjesme, poput dvaju susjednih filmova trilogije, očajnički su, ali žestoko lucidan dokument društvenog raspada i njegovih proturječja. Jostov antijunak tumara krajolikom mahnito, seksualno, ubilački; Jost isprepleće avangardnu strukturu oko njegovih postupaka koja ih čini fascinantnima i užasavajućima. Film odbacuje površan spektakl odlazeći do ekstrema, na primjer, ubojičino ravnodušje spram ljudskog života preuzima klanje životinje. Ovo je djelo koje strateški premješta nasilje iz sadržaja u formu, à la Godard sredinom 1960-ih: potresti gledatelja gruba je, ali nužna gesta umjetničke i političke savjesti.

Slobodno nadahnut slučajem Garyja Gilmorea, film zauzima istaknuto mjesto (uz Henry: Portret serijskog ubojice (1986.) i Bressonov Novac (1983.) među najinteligentnijim filmskim istraživanjima mračne problematike. Jostovi efekti distanciranja – obojeni filtri, riječi na ekranu, produljeno trajanje – navode nas da odbacimo osuđivanje i sagledamo duboke korijene ove američke kulture potaknute agresijom, nasiljem i mrzilačkim isključivanjem svakog Drugog.  Zorni pokazatelj ambivalentne osjetljivosti prema stvarnom svijetu kroz koji prolazi, Jostove su pjesme, uznemirujuće i ironične melodije (Hank Williams je to davno napisao, čujemo u refrenu) koje nas dovode daleko dublje od otrcanih glazbenih pastiša Altmanova Nashvillea (1975.). (Adrian Martin)