Odvratnost - Filmovi | Art-kino Croatia

Belgijska manikirka Carol (Cathérine Deneuve) sušta je suprotnost svojoj rječitoj i muškarcima sklonoj sestri Helen (Yvonne Furneaux), s kojom živi i radi u Londonu. Doduše, povučena i nepronična osobnost u spoju s atraktivnom vanjštinom niti nju ne isključuje od interakcije s nasrtljivijim spolom, no Carol, recimo, od potencijalnog zaručnika Colina (John Fraser) ne odbija njegov karakter ili vanjština, već njezina psiha. Nakon što Helen otputuje s oženjenim ljubavnikom Michaelom (Ian Hendry) na odmor u Italiju, Carol se zatvara u stan i odbija komunicirati s vanjskim svijetom, ispreplićući postepeno svoje nasilne vizije i halucinacije sa stvarnošću.

Nakon međunarodnog uspjeha s filmom Nož u vodi (1962.), koji je bio nominiran i za Oscara, Roman je Polanski, paradoksalno, morao napustiti Poljsku i nastaviti redateljsku karijeru iza zavjese. Isprva tražeći priliku u Francuskoj, istu je, u društvu svog dugogodišnjeg koscenarista Gérarda Bracha, pronašao u swinging Londonu, kada mu je od male producentske kuće, dok je bezuspješno tražio podršku za realizaciju filma Cul-de-sac (1966.), stigla ponuda da snimi horor film. Scenarij za isti nastao je brzo, a prema riječima samog Polanskog ideja vodilja je bila kako će se film raditi o 'po okolinu opasnoj shizofreničarki koja gubi kontrolu nad sobom u sestrinom londonskom stanu, dok će rasap ličnosti biti prikazan realistički i psihološki što je moguće uvjerljivije'. Zahtjevu za realnošću poslužila je kitchen-sink estetika kojom se radnja uvjerljivo smješta u radnički ambijent, no istim su postupkom prikazane i scene Carolinih nasilnih seksualnih fantazija pa je granica između filmski stvarnog i fiktivnog uspješno izbrisana (postupak će se s istom glumicom ponoviti i u Buñuelovoj Ljepotici dana), dok je uznemirujući svijet njezinih halucinacija naglašen kako izmjenama perspektive, scenografijom te, osobito efektno, zvukom (Stephen Dalby) i glazbom (Chico Hamilton). Bitno je pritom istaknuti kako je karakterizacija lika u izvedbi Cathérine Deneuve data uglavnom kroz seriju 'simptoma' koji aludiraju na njezino stanje, no njihova funkcija u filmu više je opservacijske negoli psihološke naravi, da parafraziramo jednog filmskog kritičara. Sama pak pojava plavokose i privlačne glumice, kao i način snimanja izvjesnih scena mnoge je kritičare naveo na usporedbe s Hitchcockovim filmovima (u prvom redu, dakako, s Psihom), uvodni prizor krupnog kadra oka uzduž kojeg prelazi natpis „Directed by Roman Polanski“, jasno, na antologijsku scenu iz Andaluzijskog psa, prizor pak hodnika iz kojeg izviruju ruke hommage je onom iz Cocteauove Ljepotice i zvijeri, stvaranje atmosfere nelagode i neizvjesnosti putem igre svjetla i sjene na niskobudžetne horor klasike Jacquesa Tourneura Ljudi mačke i Šetala sam uz Zombija itd. Također, film se navodi i kao prvi dio redateljeve tzv. stanarske trilogije (uz Rosemarynu bebu, 1968, i Stanara, 1975.).