I patuljci počinju mali - Filmovi | Art-kino Croatia

Usred negostoljubivog krajolika leži institucija čija bi namjena lako mogla biti zatvorskog ili psihijatrijskog karaktera, dok su svi njezini pripadnici – upravnik, stražari i štićenici – patuljci. Čini se kako su oni i jedini preostali stanovnici Zemlje. Jednog u nizu običnih dana štićenici odluče preuzeti nadzor nad objektom pa se direktor zabarikadira u svom uredu zajedno s jednim taocem. S druge strane brave, ustanici svoju osvojenu slobodu isprva koriste zadovoljavajući potiskivane porive praveći manje ispade i kršeći pravila ustanove no kako vrijeme odmiče i poriv za destrukcijom postaje sve slobodniji, a mete napada sve znakovitije.

Prema nekim kritikama, film je redateljev odgovor na kulturne i političke revolucije koje su preplavile dekadu 60-ih godina prošloga stoljeća, no filmovima koji streme alegorijskim iščitavanjima nezgodno je podmetati ideološki predznak, pogotovo ako se radi o staroj majstoriji prikazivanja tragičnih događaja sredstvima komedije. Možda je iz tog razloga film proglašen 'anarhičnim i blasfemičnim' pa posljedično i zabranjen u Zapadnoj Njemačkoj, no sredstva cenzure nisu mogla potrajati dugo pa je film pušten u distribuciju. O samom pak filmu u svojoj je iznimno utjecajnoj knjizi Film kao subverzivna umjetnost (1971.) austrijsko-američki filmolog i filmski kustos Amos Vogel o Herzogovom filmu napisao: Smješten u neidentificiranoj kaznenoj instituciji u nejasno španjolskom krajoliku ovaj podrugljiv, zlosretan film najoriginalnijeg njemačkog mladog redatelja temelji se na pogrešno usmjerenom revoltu protiv autoriteta. Na tipično perverzan način, cijela Wernerova glumačka postava su patuljci, dodir crnog humora koji ovu grotesknu pripovijest pretvara u metaforu čovječanstva. Ovaj okrutni napad na nedomišljene revolucije – suptilni poziv na bolje – pun je kafkijanskih epizoda dok dekor i objekti normalne veličine opetovano sprečavaju patuljke u njihovim namjerama što radnji daje čudovišan aspekt; napokon teško je biti revolucionar kad ne možeš doseći kvaku. Herzogovi učitelji su Kafka, Céline i Buñuel, ali mašta je njegova. U sceni za scenom šokira brutalnom drskošću. Herzoga neodoljivo privlači hiperbola i bizarno: ništa drugo ne može vjerno prikazati ludilo našeg vremena. Dva slijepa patuljka s grotesknim kapama, crnim zaštitnim naočalama i štapovima isprovocirani su na uzaludnu borbu u kojoj stalno promašuju mete. Približi se bizarna procesija koja prolazi pored kanti u kojima je zapaljena vatra i iz kojih se dimi predvođena figurom nalik na Krista na križu koji se bogohulno otkriva kao majmun. Patuljasti par je silom uguran u spavaću sobu kako bi izvršio seksualni čin dok ostali promatraju. Krevet je previsok. Žena se konačno, uz poteškoće, uspijeva popeti, ali muškarac ne može, čak ni nakon što se zatrči; mi se „smijemo – od užasa“. Vjerojatno najuznemirujuća scena događa se na kraju kada patuljak odjednom, suočen s misterioznom devom, prasne u stravičan, piskav, beskrajan smijeh. Smjeh se pretvori u tjeskobni krik povremeno prekinut spazmodičnim smrtnim kašljem – metaforu za Herzogovo viđenje ljuskog stanja.