Psihodelija je emocija - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

U časopisu Cahiers du Cinema od studenog 2014. posvećenom psihodeliji na filmu, kritičar Stephane Delorme navodi da ona ne podrazumijeva samo izmjenu forme, već i izmjenu percepcije. No on je promatra puno šire od stereotipa na relaciji djeca cvijeća-LSD tripovi, pa u psihodelične autore ubraja Herzoga, Leonea i Tobea Hoopera, koji u filmovima nisu koristili klasični psihodelični imaginarij, već se njihova psihodelija zrcali u putovanju u najdublje predjele nepoznatog. Time su njihovi filmovi više halucinirani, snimljeni u febrilnom stanju. Ipak, Delorme naglašava da psihodelija ne može egzistirati bez emocija. To nije filmski podžanr već duh. To nije stil već emocija.

Iako je vaše i naše Art-kino tijekom protekle godine koketiralo sa psihodeličnim filmom u svim mogućim žanrovima, od eksperimenta (šifra: Jodie Mack) do animacije (šifra: Mirai Mizue), pa čak mu posvetilo i festival nazvan Tripoteca, trend nastavljamo i u 2015. s Kongresom Arija Folmana, adaptaciji znan-fan klasika Kongres futurologa Stanisiława Lema, čiji animirani pasaži puno duguju Papriki japanskog anime majstora Satoshija Kona, ali i arhaičnoj animaciji braće Fleischer na koju se Folman eksplicitno referira. Njihovi koloriti i oblici transformirani u delirij permanentne rekonfiguracije, rijetko dodiruju tlo. Film je to o glumici Robin Wright (ex Penn) koja se boji, ali će se osloboditi strahova. No dok je Lemov komad napisan kao parabola o komunističkom društvu u kojem režim koristi halucinogene da bi kontrolirao mase, Folman zamjenjuje komunizam diktaturom zabave, a kao nadomjestak za drogu imamo psihodelične rajske vizije New Yorka u koje glumica ulazi nakon što biva skenirana, iza čije se lažne maske u stvari krije brutalnost stvarnog svijeta.

Na sličnom kolosijeku, više apsurdnom nego psihodeličnom, kreće se i 35-minutni avangardni debi filmskog dadaiste Renéa Claira (Usnuli Pariz) u kojem će animirana zraka ludog znanstvenika zalediti Pariz, dok pokreti preživjelih stanovnika bivaju svedeni na ekscentrične konceptualne gegove (poput Buñuelova Andaluzijskog psa koji je prikazan uz glazbenu pratnju Tonija Mohorovića na pianinu, tako i Clairov komad prikazujemo uz živu glazbu Marinade). A veličanstveni osjećaj apsurda emanira i Stogodišnjak koji se spustio kroz prozor i nestao u režiji Šveđanina Felixa Herngrena, adaptacija u nas prevedenog bestselera Jonasa Jonassona, koji priziva duhove Benjamina Buttona, Zeliga, Waltera Mittyja i Forresta Gumpa, samo što famoznu Forrestovu maksimu 'život je poput kutije čokolade' zamjenjuje maksima 'život je to što jest'. Bizarna avantura njegova junaka koja započinje na njegov stoti rođendan, uključuje bliske susrete sa slonicom Sonjom, dok u flešbekovima spašava Generalissimusa Franca od atentata, asistira Oppenheimeru u projektiranju nuklearne bombe, opija se s Trumanom, završava u Staljinovu gulagu u društvu Einsteinova ludog brata, sudjeluje u hladnoratovskim igrama i postaje svjedokom pada berlinskog Zida. Ali to nije sve.

S druge strane, braća Arash i Arman Riahi (Svakodnevna pobuna) pokazuju na primjerima Occupy pokreta i madridskih Indignadosa, ali i kroz političke poruke ispisane na tijelima (Femen) i zidovima (grafiti teheranskog umjetničkog tandema Icy & Sot s bruklinskom adresom), te kroz razgovore s inicijatorom CANVAS-a Srđom Popovićem, da se sranje stvari može mijenjati nenasilnim putem. Zato je puno konkretniji Palestinac Hani Abu-Assad (Omar), autor velikog smirenog filma o izdaji, nesigurnosti i složenosti ljudskih odnosa, čiji junak tretira preskakanje zida na Zapadnoj obali kao svakodnevnu vježbu, nešto poput parkoura, jer se njegova ljubav nalazi na drugoj strani. Tamo gdje otvorene rane povijesti u Abu-Assada otkrivaju pulsirajuća tijela, u Rithyja Panha (Slika koja nedostaje) to čine lutke od terakote. Za Panha, povijest je jeziva lutkina kuća, čiji akteri postaju zatočenici zemlje koju više nisu u stanju prepoznati. Zato je njegov film veličanstvena meditacija o završetku jedne suicidalne utopije.