Sinopsis
Halidov otac bio je kinooperater. Živio je sa ženom u sobičku pored kinooperaterske kabine. Uz zvuk projektora i filma Halid je začet, rodio se i odrastao. Čim je prohodao počeo je krasti fotose ocu. Zbog toga je dobivao batine. Otac alkoholičar nije želio da se sin zaljubi u taj nimalo blistav posao. No, Halid nije odustao. Nastavio je s krađama plakata. Potom je počeo pomagati radnicima u kinu, pa na 16 milimetarskom projektoru prikazuje filmove po domovima kulture. I sve to bez naknade, noseći pojačalo u jednoj, a teški projektor u drugoj ruci, dok filmove čuva pod pazuhom. Poklanja golemu zbirku plakata Kinoteci u Sarajevu koja ih nemarno čuva. Prikazuje filmove slijepima! Radio je u svim sarajevskim kinima. Mnogi od njih su srušeni u ratu, ali i poslije rata zbog izgradnje trgovačkih centara. Danas čami u Kinoteci u koju nitko ne dolazi u gradu u kojem se mnogi busaju u prsa spominjući film. Voljan je pustiti i besplatno nekog u Kinoteku samo da pogleda dobar film. Koliko god se doimao kao filmski Don Quijote, Halid ne odustaje!
Film je posveta Henriju Langloisu, osnivaču Francuske kinoteke.
Nagrade i festivali:
Go East International Film Festival, Wiesbaden, Germany: Best Student Documentary
Skena Up International Student Film Festival, Priština, Kosovo: Best Student Documentary
Festival of Real Film (First Croatian Festival on Islands), Vis 2009. Best film – Red Carpet Award
Film Festival Stolac 2008. Award for Artistic Life
Sarajevo Film Festival, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina
Frankfurt International Film Festival (patron Wim Wenders), Frankfurt, Germany
Palić International Film Festival Palić, Srbija
Skopje International Film Festival, Skopje, Makedonija
Motovun Film Festival, Motovun, Hrvatska
Zagreb Film Festival, Zagreb, Hrvatska
Belgrade International Documentary and Short Film Festival Beograd, Srbija
Berlin, Chicago
Redatelj o filmu:
Ovo je film o mom najboljem prijatelju. S njim sam provodio vrijeme u sarajevskoj Kinoteci u koju gotovo nitko ne dolazi. Halid se rodio u kinu i cijeli je život proveo služeći filmu. Spašavao je filmove od spaljivanja, prikazivao ih svakome tko je htio gledati pa čak i slijepima. U vojsci je radio u kinu i izbjegavao političku nastavu jer ga nije zanimala. Na desetine tisuća starih filmskih plakata donirao je sarajevskoj Kinoteci. Naravno, u današnjem dobu u kojem “pametan šuti, budala govori, a fukara se bogati” (Ivo Andrić) takva osoba se ne cijeni. Malo je filmova koji zaslužuju da se zovu imenom protagonista. Ovo je jedan od rijetkih.
