početnakinoknjižnica Art-kino
Otporna na Hollywood

Otporna na Hollywood

Ogledi iz dekonstrukcije tvornice snova.

Mima Simić, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2009.

Protiv gledateljske pasivnosti

Svima koji prate domaću kritičku produkciju posvećenu filmu, Mimu Simić ne treba posebno predstavljati. Ipak, s obzirom da su mjesta gdje se opširnija kritika o filmu može pronaći poprilično opskurna (čitaj: Hrvatski filmski ljetopis, Filmoskop Trećeg programa hrvatskoga radija), ponekom filmofilu vrijedna je kritičarka mogla ostati i nezapažena. Dakako, opasku o opskurnosti dva navedena medijska prostora ne treba shvatiti kao kritiku upućenu na njihovu adresu, već kao sumornu sliku stanja pisanja o filmu. Jer (poopćujući), najčešće se piše ili kratko i u formi reklame kao što imamo prilike čitati na internetskim portalima (koji prečesto uključuju i promašene komentare čitatelja – jedan od najtežih utega demokratičnosti interneta), ili duže i ozbiljno na mjestima koja ostaju izvan dohvata prosječnom filmskom konzumentu. O potrebi za novim časopisom koji bi zamijenio već poodavno ugasli Hollywood suvišno je i govoriti. A u sušnim vremenima ugodno se prisjetiti i šarenoj razglednici nalik Total filma. Vratimo se Mimi. Riječ je o autorici koja osim što je inficirana virusom filmofilije, kroz ''obiteljski soc-religiozni band'' Drvena Marija zajedno s bratom Romanom upražnjava i ljubav prema glazbi, a ni književni joj rad nije stran. Tako je 2005. objavila zbirku kratkih crnohumornih priča o osebujnoj detektivki naslova Pustolovine Glorije Scott. Dopadljivosti knjige doprinijeli su i u zbirku uvršteni stripovi Ivane Armanini koje je ta pokretačica Komikaza napravila na temelju odabranih Miminih priča.

Za razumijevanje kritičke pozicije koju Mima Simić zauzima u domaćem medijskom prostoru važan je njezin aktivistički angažman u zalaganju za prava LGBT populacije. Artikuliranosti toga angažmana nesumnjivo je pridonio i autoričin magisterij iz Rodnih studija u Budimpešti. Međutim, stečenu akademsku popudbinu (kulturalna, rodna, feministička i ina teorija) Mima Simić ne napušta ni u pisanju o filmu, dapače, i stoga njezini tekstovi u podjednakoj mjeri svjedoče o interesu za sedmu umjetnost, kao i o strasti za raskrinkavanjem iliti dekonstruiranjem ideologije kojima su interpretirani objekti protkani. Koliko je u tome uspješna mogli su se uvjeriti svi koji su njezine tekstove čitali/slušali, onima pak sumnjičavijima mogla je nešto značiti Nagrada ''Vladimir Vuković'' za najbolju filmsku kritiku u 2007. godini, za ostale neka posluže ovdje uknjiženi filmski ogledi koji ne objedinjuju njezin cjelokupni kritičarski rad, ali sačinjavaju njegov reprezentativni presjek. Iz toga presjeka kojega čini dvadeset devet tekstova (nastalih u razdoblju od 2005. do 2009. godine) dade se zaključiti da je njezin prevladavajući analitički interes usmjeren ka holivudskoj mainstream produkciji kojoj baš kao i Tarantinu duguje naziv svoje zbirke ogleda Otporna na Hollywood.

Ako govorimo o autoričinom stilu onda svakako vrijedi istaknuti, kako primjećuje i urednica knjige Diana Nenadić, da u svojim interpretacijama odbija fingirani objektivni pristup koji se najčešće postiže korištenjem autorskoga ''mi''. Kod nje njega nema, govori u svoje ime, a čitatelju se obraća kao čitateljici/gledateljici. To je također zanimljiv detalj čiji je učinak začudnost, a kojega se, čini se, dosadašnji osvrti na knjigu nisu doticali. Priznamo li si da dosljedno korištenje ženskoga roda kod čitatelja/-ice producira osjećaj očuđenosti, onda je jasno da autorica uspjelo ukazuje na nedovoljno osviještenu maskulinost jezika kojim se služimo. Jezik kojim se pak ona služi često je zajedljiv, naizgled i neformalan, ali to je tek svjesno producirana lakoća. U tekstovima o filmu Parfem - povijest jednog ubojice (Tom Tykwer, 2006) i filmovima Zift (Javor Gardev, 2008) i Gilda (Charles Vidor, 1946) taj je pristup ponešto izmijenila, otežala, ali i unatoč podebljoj konzultiranoj literaturi zadržala autorski pečat. Također vrijedi istaknuti da Mima Simić u skladu s već spomenutim angažmanom, kao i svojom seksualnošću (već se u prvome tekstu čitatelju/-ici outala spominjanjem svoje djevojke) bira i filmove kojima će se baviti. Stoga su joj česti odabiri naslovi u kojima se problematiziraju pitanja roda i/ili (homo)seksualnosti: Planina Brokeback (Ang Lee, 2005), Transamerica (Duncan Tucker, 2006), Bilješke o jednom skandalu (Richard Eyre, 2006), XXY (Lucia Puenzo, 2007), 4 mjeseca, 3 tjedna, 2 dana (Cristian Mungiu, 2007), Milk (Gus Van Sant, 2008). Tekstovima o tim filmovima može se pridružiti i sjajan ogled o filmu Lars ima curu (Craig Gillesoie, 2007). Riječ je o tekstu koji vješto dekonstruira scenarističke bravuroze koje od, za opće uzuse problematične, devijantne teme (ljubavna veza s lutkom za seks) čini benignu, lako probavljivu i iznimno zabavnu komediju namijenjenu cijeloj obitelji. U čemu je stvar? Pa vrlo jednostavno, s lutkom nema seksa do braka, a do braka ne dolazi; dovoljno za stvaranje gledateljske empatije za glavni lik dobroćudnog bolesnika. Autorica, međutim, u tekstovima nipošto nije usmjerena samo na probleme seksualnosti, već dapače, ponekad kad bi se takav pristup učinio očekivanim ona zna iznenaditi odabranim interpretativnim pristupom. Primjerice, u analizi filma koji priziva problematiziranje (ne)mogućnosti seksualnog odnosa, ona odabire kudikamo originalnije tumačenje. Dakako, riječ je o King Kongu (Peter Jackson, 2005) - je l', asocijacije su jasne: krhka djeva i primordijalni mužjak (pa još dlakav i crn) – ali ona njihov odnos promatra kao odnos između umjetnice (glumice) koja zavodi i publike koja ju obožava. Još inventivnije pristupa filmu Bit će krvi (Paul Thomas Anderson, 2007). Unatoč očitom nesviđanju o njemu piše sjajan tekst sagledavajući ga iz metafilmske perspektive i iščitavajući cjelokupno ostvarenje kao povijest filma. Naravno da se takvom pristupu štošta može prigovoriti (Prokrustova postelja je moguća asocijacija), ali autoričina sposobnost argumentacije tekst konzistentnim. A suvišno je i napominjati da je upravo to suština interpretacije – nije važno koji je odgovor na pitanje ''o čemu djelo uistinu govori?'' sve dok je put koji je do njega doveo uvjerljiv. Sukladno tomu, autoricu i ne zanima klasična valorizacija, dodjeljivanje zvjezdica ili IMDb-ovsko pridruživanje postotaka određenom filmu, već lucidna i zaigrana intelektualna ekvilibristika. Takav je pristup u hrvatskoj filmskoj publicistici relativno nov, ali ne i nepoznat jer smo već imali prilike čitati prijevod Žižekova Pervertitova vodiča kroz film (2008), kao i Horvatovu Budućnost je ovdje (2008). Nesumnjivo je da tekstovi spomenutih autora kod znatiželjnih čitatelja produciraju užitak u tekstu, a i pridonose mentalnoj higijeni, ali također, vrijednost interpretiranih djela čine irelevantnom. Tako ćemo kod Mime Simić čitati izvrsne tekstove o sasvim prosječnim ili čak slabim naslovima. Primjerice, ona nudi zanimljive analize filmova Baš kao ona (Curtis Hanson, 2005) i Neustrašiva (Neil Jordan, 2007) iako su ta djela, složit će se mnogi, na samom kvalitativnom dnu opusa njihovih autora. To nas dovodi do zaključka da od ogleda Mime Simić mnogo koristi neće imati oni koji od kritike očekuju posredničku ulogu između djela i publike. Odnosno, njezini ogledi nisu vodič kroz relativno recentnu filmsku ponudu, već dobra smjernica kako ju je moguće čitati. Naime, uporno obrušavanje na stereotipe filmske industrije, ali i traženje subverzivnih elemenata u njoj nije samo najveća vrlina knjige nego ujedno i poziv upućen gledatelju da se ne prepusti zavodljivosti pokretnih slika. Utoliko je autoričin pretežit odabir naslova made in Hollywood znakovitiji – jer što je zavodljivije od proizvoda tvornice snova? Odlučimo li pak slijediti analogiju naslova Tarantinova filma ostaje nam za zapitati se ne izjednačuje li autorica Hollywood sa smrću (intelektualnom, na primjer)? Odgovor je ipak: ne. Jer, sve dok filmovi, ili bilo koji drugi proizvodi kulture, recipijenta mogu potaknuti na promišljanje o mehanizmima manipulacije kojima su protkani, na njih trebamo gledati kao na homeopatske pripravke. O gledateljevoj pasivnosti pak ovisi kakav će učinak pripravak imati.

Na kraju treba spomenuti i zbirci ogleda pridruženu prepisku koju je autorica putem e-maila vodila s filmskim kritičarom Damirom Radićem. Upravo je Radić bio naručitelj većine tekstova koje smo, ako smo do apendiksa došli, već pročitali. Razmjena mišljenja dvoje kritičara doima se kao (auto)dekonstrukcijski element knjige, jer upravo ta prepiska pokazuje da je svaki tekst pregovor između različitih interpretacijskih putanja kojim je njegov autor mogao krenuti. Otporna na Hollywood je tako mogla ponuditi i drugačije pristupe, ali rezultat bi vjerojatno ostao isti – zbirka kvalitativno uravnoteženih tekstova prepoznatljiva stila, a često i borbena stava. 

Saša Stanić, 02.08.2010. 15:08