rujan u Art-kinu

Komuna, samoća i black metal

Komuna, samoća i black metal - rujan u Art-kinu

Dragan Rubeša: 18.09.2014.

Već sam naziv filma Bena Riversa i Bena Russella (Čarolija za obranu od tame aka A Spell to Ward Off the Darkness) pokazuje da je riječ o komadu koji se baš ne snalazi najbolje u našem svijetu. I dok je Rivers s Dvije godine na moru, lani prikazanom na ZagrebDoxu, učinio snažniji iskorak iz autorske anonimnosti, Russell je kao osvjedočeni autorski nomad teže zadobivao povjerenje šire publike. Dijeli ih fascinacija genezom etnografskog filma, ali više kao kritika njegovih mana. Iako su njihovi stilovi prilično dijametralni, njihova suradnja na Čaroliji spaja te stilove na najfascinantniji mogući način, dok će kao zagrijavanje za njihov transcendentalni prosede fino poslužiti filmovi iz Tripotece koja se u vašem i našem Art-kinu događa samo tri dana prije projekcije Riversove & Russellove Čarolije u sklopu gostovanja zagrebačkog festivala eksperimentalnog filma 25 FPS.

Riversov & Russellov triptih prati jednog umjetnika i glazbenika (Robert AA Love) u tri različite situacije. Najprije se pridružuje komuni na estonskom otoku Vormsi. Potom se povlači u osamu finske divljine, da bi se na kraju kao frontman black metal benda pridružio drugim glazbenicima – Hunter Hunt-Hendrixu (Liturgy), Nicholasu McMasteru (Krallice) i Weasal Walteru (Flying Luttenbachers). Rezultat se svodi na klasične Riversove & Russellove opsesije utopijom i uzvišenošću, te individuama koje su vlastitim odabirom odlučile proživjeti ostatak života na marginama tzv. razvijenog svijeta, dok u isti mah pokušavaju locirati značenje svih onih famoznih 'post' prostora koji ih okružuju, od onih post-utopijskih do post-religijskih ali još uvijek duhovnih. Magija kao utopijska mogućnost kolektivne energije, garnirana dostatnom dozom svojevrsnog 'mračnog optimizma', u zajedničkim kupeljima i pričama o orgijama. Ali utopija na koju se autorski dvojac referira, 'može egzistirati samo danas i sada, za razliku od one Thomasa Morea koja je bila ne-mjesto odnosno konstrukcija', kako to Russell naglašava u jednom razgovoru.

Prirodom u eksperimentalnom diskursu bavi se i sjajni Autofokus Borisa Poljaka kojim otvaramo novu sezonu Art-kina, iako tamu ovdje zamjenjuje svjetlost, dok autor poput predanog voajera sa sigurne udaljenosti snima grupice turista koji se izmjenjuju na brežuljku nedaleko Nina na kojem se nalazi ranoromanička crkvica Sv. Nikole, pri čemu njihove geste združuju banalno, intimno i (homo)erotsko, transformirajući film u ingeniozni i prokleto duhoviti esej o promatranju.

I dok se gastronomski užici lokalnog multipleksa svode na raspravu Helen Mirren i Oma Purija je li ukusniji coq au vin ili tandoori piletina (šifra: Indijski začin na francuski način), Jon Favreau se vraća svojim šarmantnim niskobudžetnim korijenima, samo što revival swinga (Swingers) ustupa mjesto kulinarstvu (Chef / Glavni kuhar), dok njegov kuhar umjetnički pokušava aranžirati najobičniju zdjelu pašte i servirati je u krevet hostesi Scarlett Johansson, iako na isti način voli slijediti globalne kulinarske trendove u rasponu od kimchija do carne asada. Ono što je u Hallstromovu filmu Mirren, to je ovdje na neki način vlasnik restorana Dustin Hoffman. Ipak, valja sve to zaliti čašom dobrog friulanskog vina iz crowdpleaser oštarije Mattea Oleotta (Zoran, moj nećak idiot), iako jedna njegova starica kaže da živimo u vremenima u kojima 'više ne možeš uočiti razliku između terana, caberneta i merlota'. Dobar vam filmski tek!