Histerija i melankolija komedije - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

'Samo je glumac poput Manfredija u stanju pričati s komadom drveta', rekao je režiser Luigi Comencini referirajući se na njegovu ulogu u Pinokijevim pustolovinama. I dok neke mondenije adrese poput Ateliera Bvlgari na newyorškoj Petoj Aveniji ovih dana obilježavaju 10. obljetnicu smrti tog velikog talijanskog glumca i komičara izložbom fotografija iz njegovih najpoznatijih filmova koju je organizirala njegova žena Erminia, vaše i naše Art-kino to će učiniti uz ponešto manje glamura, konkretnije, njegovom filmskom retrospektivom. Njen vrhunac je Manfredijev možda najvažniji film, Dobro sam je poznavao (Io la conoscevo bene) Antonia Pietrangelija, u kojem mu je partnerica usamljena frizerka Stefania Sandrelli. Manfredijev stil nikad ne igra na histerije, neurotičnost i invazivnost talijanske komedije šezdesetih, već se više oslanja na melankoliju. Njegov je humor daleko od sumanute agresivnosti Alberta Sordija i Vittoria Gassmana i kompleksne nesigurnosti Uga Tognazzija. On glumi u nekoj sramežljivoj tišini, uz neočekivane proplamsaje bunta.

I dok nas Manfredijev ciklus vraća u zlatno doba Commedie all'Italiana, Smotra novog talijanskog filma sondira njeno trenutno stanje. Tako braća Manetti (Napulj je pjesma) ironiziraju 'camorra movie' estetiku i njene groteskno poblajhane neomelodijske izdanke u sferi talijanske glazbene estrade koju utjelovljuje njihova napuljska zvijezda Lollo Love, a kojima se već pozabavio Franco Maresco u doksu Belluscone, una storia siciliana u kojem pokušava dokazati spregu bivšeg talijanskog premijera i palermintanske mafije. Cinično napušeni Sydney Sibilia (Mogu prestati kad god želim), trenutno najzanimljiviji izdanak talijanske alternativne komedije, pronalazi uzore u TV serijama poput Breaking Bad. Carlo Mazzacurati (Stolac sreće) koji se odmaknuo od komike talijanskog Juga (rođen je u Padovi), igra na tradicionalniji prosede prožet elementima socijalne satire. A Pierfrancesco Filiberto (Mafija ubija samo ljeti) naizgled slijedi eksplozivni spoj komike i metafore Roberta Benignija (šifra: Johnny Stecchino), iako njegov model ipak ostaje Forrest Gump, jer njegov kontekst nije 'pričati o mafiji i dobro se zabaviti' već koristiti jezik i tehnike novih autorskih generacija (kamera s ramena, nagli rezovi) u dinamičnom spoju političkog i intimnog. No da talijanski Jug nije sveden samo na neomelodijski glazbeni treš, dokazuje i siciljanski reggae glazbenik Alberto D'Ascola, umjetničkim imenom Alborosie (Journey to Jah) koji se na vrhuncu slave preselio na Jamajku gdje je doživio neočekivani uspjeh.

S druge strane, najbolji film Smotre, Božja milost Edoarda Winspearea čiji autor i dalje vjeruje u mirakule, promatrajući talijansku ekonomsku krizu kroz sudbine triju žena različitih generacija, može se promatrati i kao intimistički dokumentarni hibrid u kojem fikcija i fakcija gube precizne konotacije. Kao što je to i TIR Alberta Fasula u kojem lik kamiondžije Makija glumi pravi vozač kamiona, Riječanin Marijan Šestak, dok njegova kolegu Branka glumi profesionalni glumac koji pritisnut teškom životnom situacijom ostavlja slabo plaćeni posao nastavnika i zapošljava se kao vozač kamiona. A aktivistički naboj scene u kojoj će Branko nabasati na štrajk kamiondžija, priziva jedan drugi 'prometni' doks iz našeg programa – dokumentarni esej epskih proporcija Zaboravljeni prostor (The Forgotten Space) Allana Sekule i Noela Brucha – samo što kamione zamjenjuju brodovi kao ploveća skladišta kontejnera, dok autori osluškuju glasove pomoraca i neplaćenih kamionžija, dakle, onih koji poput Fasulovih aktera provode monotone dane prevozeći robu, ne bi li istražili problematiku globalne trgovine kao ultimativnog emblema ekonomskog kolapsa. Komediji nas vraća i Argentinac Damian Szifron čije Vrijeme hrabrosti ipak ne igra na nepodnošljivu vulgarnost u Cannesu prikazanog autorova najnovijeg histeričnog filma Divlje priče'('Relatos salvajes'). A sjajni Zidovi (Medianeras) u režiji Gustava Taretta, inače najbolji komad iz našeg Ciklusa suvremenog argentinskog filma, iako često uspoređivan s Woodyjem Allenom, puno je bliži urbanim bajkama Mirande July i njenim dezorijentiranim kreaturama u potrazi za ljubavlju, gdje prozori njihovih gajbi zamjenjuju hladne ekrane njihovih kompjutera. Onog istog kompjutera koji u Sobi za samoubojice Jana Komase (Dani poljskog filma) postaje jedini prijatelj njegova otuđenog mladca nakon što se izolirao u osamu svoje sobe jer su ga vršnjaci počeli zadirkivati da je gej kad je u judo okršaju s kolegom doživio erekciju, pa pronalazi svoj avatar u misterioznoj Sylviji. Dostatnom dozom crnohumorne poetike garniran je Redoslijed nestankaHansa Petera Mollanda koji poput skoro svakog skandinavskog krimića pronalazi glavne zlikovce u likovima srpske mafije, sada predvođene opakim Brunom Ganzom. A lijepo je vidjeti i smrtno ozbiljnog Stellana Skarsgarda (šifra: Nimfomanka) u opuštenijoj ulozi akcijskog junaka.