Dužina (filma) je bitna - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

Najduži film ikad prikazan u vašem i našem Art-kinu od njegova otvaranja bila je Melankolija filipinskog sineaste Lava Diaza. U odnosu na taj 450-minutni komad, autorov Norte: Kraj povijesti koji smo vidjeli lani u sklopu gostovanja zagrebačkog Human Rights Film Festivala, traje 'samo' četiri sata. Nakon njegove canneske premijere, kritičari su napisali da je riječ o 'Diazu za početnike'. 'Da mu je film trajao duplo duže, valjda bi to bio Diaz za napredne', ironično je izjavio kritičar Kent Jones. Zato Diazove predane fanove često uspoređuju s pripadnicima neke čudne sekte koji još uvijek liječe žuljeve na dupetu od dugotrajnog sjedenja u mraku kino dvorane. Ali kao što u pjesništvu postoje haiku i Ilijada, a u glazbi hardcore punk minijature Public Disgracea i Wagnerove opere, zašto u filmu ne bi postojali kratki i maratonski filmovi? Predugo je, publika neće izdržati. Preteško je, publika se s filmom neće nositi. Odbacujemo ovakve predrasude i krećemo naoružani jakim duplim espressom u otkrivanje još jedne Diazove celuloidne čarolije. Trajanje? Prava sitnica, samo pet i pol sati. Ali strpljenje će se višestruko isplatiti (Iz vremena koje prolazi, naslovna fotografija).

Budući da je HRFF oduvijek vodio nevidljivi programski dijalog s Filmskim mutacijama, tako je i Himala Ishmaela Bernala fini preludij Diazovu najnovijem filmu Mula sa kung ano ang noon (Iz vremena koje prolazi). Tamo gdje Bernal rabi motiv mirakula da bi ga transformirao u apsurdni teatar ljudske patnje (sam naziv Bernalova odvažnog filma na tagalogu znači 'čudo'), Diaz promatra motiv svete stijene i junakinjine molitve za sestrino ozdravljenje kao dio njene gole egzistencije u kojoj se isprepliću mitovi, boli, priroda i rituali u seriji fragmentarnih slika u kojima protagonisti ulaze i izlaze iz kadra onako kao što u njegovu najnovijem doksu Storm Children djevojčica izlazi iz kadra noseći plastičnu kantu da bi se vratila natrag u kadar kad ju je napunila vodom.Već sam naziv filma zvuči poput neke budističke molitve. Takav on i jest. Smiren, spor i meditativan, iako u filmu ne postoji nijedan suvišni ili nepotrebni kadar. A 'prokleta vremena' koje spominje Sito, odnose se na prokletstvo Marcosove dikature.

Uz Marcosa, gostovanje HRFF-a opsesivno se prisjeća još nekih krvavih povijesnih diktatura, poput one Salazarove u remek-djelu Pedra Coste Cavalo Dinheiro (Konj zvan novac) i one Suhartove u najnovijem doksu Joshue Oppenheimera The Look of Silence (Pogled tišine) koji je zapravo (auto)refleksivna varijacija na autorov prethodni doks The Act of Killing. I dok Costin ne-glumac fetiš Ventura baulja mračnim hodnicima bolnice kao da se zatekao u nekoj odgođenoj situaciji, u purgatoriju smještenom između realnog i onostranog, njegovo lice koje izranja iz mraka je poput transfiguracije, kao da mu je tijelo odvojeno od glasa. Samo što Costin politički nerv sada postaje još naglašeniji, dok priča može egzistirati isključivo kao sjećanje i mit. S druge strane, Oppenheimer mjeri dioptriju diktaturi, literalno i doslovno, dok njegov akter stavlja sugovornicima one nezgrapne optičke naočale, tjerajući ih da iskopaju iz sjećanja još jedan 'čin smaknuća', pri čemu će na površinu odmah isplivati autorov etički odabir filmskog kontraplana. Uprljati ruke u potrazi za nemogućim oprostom.

I dok se akteri Oppenheimerova doksa ispovijedaju anonimnom optičaru Adiju, ispovijest aktera Gibneyeva doksa The Armstrong Lie (Armstrongova laž) događa se pred TV reflektorima slavne Oprah. No serpentine koje ćemo ugledati u sumanutoj završnici Ostlundova 'Turista', kad se autorovi supružnici i njihova djeca autobusom vraćaju sa skijanja u francuskim Alpama, osvajao je Armstrong na biciklu kao iz šale, puno lakše no što se riješio skandala povezanog s dopingom, njegovih tajni i laži (sjetimo se još jedne fine recentne sekvence s Alpskim serpentinama, onima u magli iz Assayasovih Oblaka nad Sils Marijom, kad je Kristen Stewart pozlilo vozeći se prijevojem Maloja dok joj na slušalicama trešti 'Kowalski' Primal Screama).

Uz neizostavnu Anadoliju Nuri Bilgea Ceylana, koji je u Zimskom snu rekapitulirao kompletni dosadašnji opus, uputit ćemo se i u halucinantnu divljinu Patagonije Lisandra Alonsa (Jauja) kojom Viggo Mortensen jaše i hoda prema nepoznatom u potrazi za odbjeglom kćeri, sveden na čistu fizičku pojavnost koja spaja krhkost i snagu, tijela transformiranog u sjenu i refleksiju. Ipak, titulu najemotivnijeg filma godine osvaja Ljubav je čudna stvar (Love Is Strange) virtuoznog Ire Sachsa koji više nije toliko militantan kao što je to bio njegov prethodni komad Keep the Lights On. Veliki je to film koji promatra otpor kroz očuvanje ljubavi pod svaku cijenu.