Demonski manekeni - Mjesečne najave | Art-kino Croatia

NWR. Zvuči poput inicijala neke prestižne modne marke. To on to i jest. Nicolas Winding Refn. Uvijek besprijekorno ušminkan gdjegod se pojavi, na canneskoj presici ili festivalskom 'it' tulumu, kao da je netom okončao photo shooting za Uomo Vogue. Hipsterske cvike i dizajnersko odijelo. Takav je i njegov recentni autorski opus. Ušminkan i hiperstiliziran. Nakon neonskog Bangkoka (šifra: Only God Forgives) na red je došao i Neonski demon. Lezbijska nekrofilija. Supermodeli kanibali. Kromatska ejakulacija. Nimfeta koja iz američke provincije dolazi u L.A. u želji da postane Top Model. Refnov prosede i dalje igra na tjelesne mutacije, iako mu je cinizam više retorički. Tijelo Elle Fanning transformirano je u plastičnu igračku, postavljeno na bijelu površinu ili okupano crvenim. Praktički svedeno na onu istu ispoliranu karoseriju automobila iz Refnova Drivea, dok se kreće zonama izgubljenih autocesta, u kojima san postaje parelelna dimenzija. No da bi apsurd bio veći, umjesto da sve te slike imaju efekt oslobađanja, one postaju još klaustrofobičnije u rigidnim geometrijama. Riječ je o krajnje kontroliranom filmu koji ne diše čak ni kad proživljava najžešće torture. Nešto poput Adriana Lynea za post-videospotovsku eru, bez znoja i glazbe. Filmu koji je hladniji od smrti. Pritom je Refn spreman pojesti sadržaj koji je izbljuvao, iako autor navodi da je film posvetio vlastitoj ženi. Kakav brak!

Posve drukčiji demonski maneken prisutan je u Gazdi Daria Juričana. Pojavljuje se u svim mogućim erotskim pozama, ne samo u odjavnoj špici. Kamere ga očito vole. Gazda Ivica s gazdom Franjom (Tuđmanom). Gazda Ivica s gazdom Milanom (Bandićem). Gazda Ivica s gazdom Božom (Prkom). Gazda Ivica s princezom Nevenkom (Tuđman). Gazda Ivica s gazdom Ivom (Sanaderom). Gazda Ivica i Ankica (Tuđman). Gazda Ivica i Miss Anica. Gazda Ivica i Marica. Ne, ovo ipak nije bajka. 'Da li je Agrokor bio sponzor HDZ-a?', pita autor neuništivog Šeksa. 'Ne znam, moguće da je bio kasnije'. Ovo nije film Ivici Todoriću. Tako glasi podnaslov Juričanova doksa, koji priziva sličnu strategiju koji je koristio Džafar Panahi u remek-djelu 'This Is Not a Film'. Zato autorov prosede snažno igra na ispreplitanje intimnog i političkog, s pričom koja započinje u Jugoslaviji, s footageom posjeta Edvarda Kardelja poduzeću 'Agrokoka' za čije je iznimne poslovne uspjehe i rast kažu najzaslužniji bio gazdin otac. Svako jutro jedno jaje, kapitalu snagu daje. Priča se nastavlja sa sumnjivom privatizacijom 'Unikonzuma', te nestankom pšenice iz robnih rezervi. A tu je i storija o tome kako je gazda naglo ožednio, pa je počeo prekomjerno crpiti vodu za svoje bočice s porukom. Ali Juričanova mama ('Kaj ti to treba?') ne treba se previše bojati.

Ono što će nas vječno proganjati u doksu Gori more Francesca Rosija, je šuštanje one zlatne folije kojom su obavijena tijela promrzlih izbjeglica. Za Rosija, film nikad nije nešto neutralno, kao ni obični dokument koji nešto potvrđuje, već je on intevencija koja stvarima daje formu i pokušava pronaći savršenu ravnotežu između svijeta i oka. Na početku Rosijeva filma vidimo dječaka koji pokušava pronaći idealnu granu za praćku kojom on gađa kaktuse i ptice. On je jedan od onih tipičnih klinaca koje smo već na stotine vidjeli u genezi talijanskog neorealizma, simpatičan ali ne previše. Kad on posjeti liječnika kojem će se požaliti na probleme s disanjem, ti isti problemi nedostatka zraka događaju se u tijelu gledatelja dok promatra mučne prizore s obalnom stražom koja se zatekla na mjestu još jedne izbjegličke havarije. No dječakov otac i baka koja priprema slasni brudet (sjetimo se slasne ricotte koju u Rasprskavanju Luce Guadagnina priprema starica s Pantellerije) nemaju nikakvih dodirnih točaka s tim očajnicima. Oni kao da žive u dva pralelna svijeta, toliko blizu, a toliko udaljeni jedni od drugih. 

Izbjeglice postaju dominantni motiv studentskih filmova koje ćemo u vašem i našem Art-kinu vidjeti u sklopu već tradicionlanog STIFF-a (Međunarodni studentski filmski festival). A izvrsni francuski sineast Philippe Faucon u Fatimi, uvštenoj u Ciklus francuskog filma poznatiji kao Rendez-vous au Cinema, igra na inverziju motiva kojim se autor bavio u prethodnom komadu 'La Desintegration' (2012). Motiv dezintegracije sada zamjenjuje integracija i problemi koje ona za sobom povlači, u životu jedne magrebske obitelji u predgrađu Lyona, majke Fatime i njenih dvaju kćeri, od kojih je jedna spremna na odricanja da bi upisala studij medicine, dok je druga izgubljena buntovnica koja se pokušava otvoreno suprotstaviti majci.

Snažni ženski likovi oslobođeni od jednodimenzionalnih zamki, prisutni su i u sjajnom debiju Slaveka Horaka Kućna njega (Tjedan češkog filma), fokusiranom na sudbinu patronažne sestre iz češke provincije, koja posjećuje svoje ekscentrične pacijente (njena partnera portretira češka glumačka legenda Bolek Polivka, koji ne zna kako se uključuju štednjak i stroj za pranje rublja, ali zna kako se otvara boca rakije). Ovo je film snimljen u najboljoj tradiciji ranog Formana i Menzela. Tradiciji koju su naši recentni češki ciklusi gotovo zanemarili i sada joj se vraćaju u velikom stilu. No faze koje prolazi Vlasta u potrazi za samoispunjenjem u duhovnom društvu Mlade, miljama su udaljene od odbojnog i mučnog prosedea još jedne autorske debitantice čija heroina njeguje starce - mračne Ralitze Petrove ('Bezbožni') kao tipične predstavnice bugarskog filmskog mizerabilizma.