In Memoriam Sylvia Kristel - Ciklusi i festivali | Art-kino Croatia

Glumačku karijeru Sylvije Kristel bilo bi svakako pogrešno i nepravedno povezivati isključivo uz filmove o Emmanuelle i žanrovski srodna djela, ponajviše zbog dvaju filmova koje je realizirala s velikim Claudeom Chabrolom i gdjekad nezasluženo podcjenjivanim Walerianom Borowczykom

Sudbina je htjela da zadnji kino-film legendarne nizozemske glumice Sylvije Kristel, koja je od raka grla i jetara umrla 20 dana nakon 60. rođendana 28. rujna 2012., bude upravo egzistencijalna romantična drama Dva sunčana dana Ognjena Sviličića. Ikona suptilne i estetizirane filmske erotike sedamedestih u Sviličićevu je djelu glumila decentnu Francuskinju Angelu, gotovo jedinu razumnu osobu okruženu galerijom jednodimenzionalnih likova koji funkcioniraju kao dramski arhetipovi primitivaca, agresivaca, licemjera, kukavica ili tek blaziranih malograđana. Slava istoznačnice celuloidne meke pornografije sedamdesetih započela je antologijskom erotskom romantičnom dramom Emmanuelle redatelja Justa Jaeckina 1974. godine, naslovom koji je samo u Parizu navodno vidjelo čak 4 milijuna gledatelja i koji je snažno obilježio jedan suspektni žanr, istodobno ostavivši trajan kulturološki trag na čitavu dekadu „ludih“ sedamdesetih. Godinu ranije Kristel je u domovini snimila tri žanrovski raznovrsna no kakvoćom osrednja filma, i da nije odlučila napraviti iskorak u karijeri, za nju možda nikad ne bismo ni čuli. Sve je započelo pričom o privlačnoj brineti Emmanuelle, slobodoumnoj supruzi liberalnog francuskog diplomata u Bangkoku, putenoj mladoj ženi naglašena libida koja kroz intimne odnose s mužem, prijateljicama i slučajnim poznanicima, a naposljetku i pod vodstvom starog i iskusnog ljubavnika, otkriva vlastitu spolnost i doživljava seksualno buđenje. Kristel je savršeno utjelovila senzualnu, visoku i vitku Emmanuelle, ženu vrlo izražajna, privlačna, zavodljiva i prirodna lica koja je izgledom i decentnim seksipilom odudarala od tadašnjih bujnih i napadno erotiziranih glumica u erotskim filmovima, te koja se netom nakon premijere prometnula u vodeći seks-simbol desetljeća.

Ulogu junakinje sklone slobodnom seksu bez ikakvih etičkih, emotivnih i zdravstvenih ograda dobila je zahvaljujući audiciji kod cijenjenog fotografa Justa Jaeckina, redatelja debitanta koji će sedam godina kasnije s njom snimiti slabašnu ali svojedobno također kultnu adaptaciju provokativnog romana „Ljubavnik lady Chatterley“ D.H. Lawrencea. Odlučivši ekranizirati kontroverznu i navodno biografsku knjigu spisateljice Emmanuelle Arsan, Jaeckin je znao da je ambiciozna mlada starleta, u to vrijeme udana za dvadesetak godina starijeg belgijskog pisca Huga Clausa, koja je nesputanost pred kamerama tijekom audicije efektno demonstrirala navodno slučajnim spadanjem naramenica haljine, kao stvorena za naslovnu rolu njegova filma. Glumačku karijeru Sylvije Kristel bilo bi svakako pogrešno i nepravedno isključivo vezivati uz filmove o Emmanuelle i žanrovski srodna djela, ponajviše zbog dvaju filmova koje je realizirala s velikim Claudeom Chabrolom i gdjekad nezasluženo podcjenjivanim Walerianom Borowczykom. Sa Chabrolom je tako 1977. snimila fantastičnu dramu s elementima trilera Alice ou la dernière fugue, storiju o mladoj ženi koja se nakon bijega od supruga nađe zarobljena u kući koju ne može napustiti. Riječ je o elegantno režiranom, razmjerno sugestivnom i ugođajem efektno paranoidnom djelu realiziranom pod utjecajem Alfreda Hitchcocka i dvije godine starijeg filma Crni mjesec Louisa Mallea. S Borowczykom je, pak, 1976. snimila intrigantnu erotsku dramu Uličarka, moralistički intonirano modernističko ostvarenje temeljeno na romanu Andréa Pieyrea de Mandiarguesa. Dok se kreće halucinantnim polusvijetom stare pariške ulice Saint-Denis, nizozemska prostitutka Diana zavodi Sigimonda Ponsa, čovjeka iz provincije koji je upravo doznao da su mu poginuli supruga i sin. U narativno neurednom i značenjski skromnom djelu Borowczyk dovoljno uvjerljivo kreira psihološki intrigantan mikrosvijet erotske fascinacije i požude, iskušenja i kazne, grijeha i perverzije.

Sylvia Kristel je među ostalim nastupila i u naslovima Vjerna žena Rogera Vadima, Peti mušketir Kena Annakina, The Nude Bomb Clivea Donnera i Privatni sat Alana Myersona. Uz Borowczykovu Uličarku, od navedenih filmova u ciklusu se prikazuju Vadimova Vjerna žena sa za nagradu César nominiranom atmosferičnom fotografijom Claudea Renoira (Barbarella, Francuska veza II), te Myersonova seksi-komedija Privatni sat. Iako će uloga Emmanuelle trajno ostati prva asocijacija povezana sa Sylvijom Kristel, i filmovi iz ovog ciklusa zgodna su prilika za prisjećanje na glasovitu „ležeću Nizozemku“.