U potrazi za onim što nedostaje

Film... Politika... Subverzija? Bilješke o autorskim politikama/poetikama

Marijan Krivak, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2009.

Iako se u povijesti kinematografije politički film javlja relativno rano sa sovjetskim revolucionarnim filmom, vremenski smještenim u razdoblje od polovice 1920-ih do polovice 1930-ih s reprezentativnim djelima S. M. Ejzenštejna, A. P. Dovženka, V. I. Pudovkina i D. Vertova, ta se sintagma najčešće koristi za ostvarenja s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih obilježena političkom tematikom. Ono što je u tome periodu osobito zanimljivo je da se pod utjecajem globalne političke situacije (blokovska podjela, lokalni ratovi, jačanje ljevice, studentski nemiri, seksualna revolucija, drugi val feminizma) gotovo sinkrono u kinematografijama različitih zemalja pojavljuju slične tendencije kao što su, izdvojimo tek neke, kritika kapitalizma, estetizacija sličnija televizijskom programu negoli prethodnim filmskim razdobljima i pojačan interes za dokumentarizmom. Unatoč činjenici da je pokret zbog nesklonih mu prilika (snažna konkurencija novog Hollywooda, problemi financiranja projekata, represivni državni aparat pojedinih zemalja) oslabio, nakon njega su političke teme postale zastupljenije, a svoje su mjesto pronašle i u komercijalnoj kinematografiji. Nakon ovog kratkog historiografskog (možda štreberskog, valjda ne i nepotrebnog) preludija u temu, posvetimo se autoru i djelu koji su pred nama.

Tko je pratio dosadašnji spisateljski rad Marijana Krivaka mogao je posvjedočiti onome što su nešto kasnije i potvrdile njegove na jednom mjestu zapisane autorefleksivne riječi, da iz estetike sve više prelazi u etiku, iz kulture u politiku, iz teorije u praksu. Taj filozof, za čiji su stav prema svijetu, kako sam kaže, The Clash ''učinili mnogo više negoli pročitane filozofske i ine knjige'', dosad je objavio tri djela iz svoje struke u kojima je moguće detektirati taj evolucijski put. Riječ je o naslovima Filozofijsko tematiziranje postmoderne (2000), Protiv! Fragmenti o postmodernizmu, medijima, politici, Americi... i filozofiji (2007) i Biopolitika. Nova politička epistemologija (2008). Svoj interes prema sedmoj umjetnosti pak tekstualno uobličuje od 1989. kada počinje pisati za razne tuzemne časopise, a i u njegovoj knjizi Protiv! mogli smo pročitati osvrte na filmove Syriana (Stephen Gaghan, 2005), United 93 (Peter Greengrass, 2006) i dva ostvarenja Michaela Moorea, Ludi za oružjem (2002) i Fahrenheit 9/11 (2004). Već iz odabranih naslova bilo je jasno da autor filmom širi područje borbe i da se pišući o filmu posvećuje onom čime se i u teorijskom poslu bavi – politikom. Kao i mnogi suvremeni mislioci (od kojih je svakako najpoznatiji Slavoj Žižek) i Krivak je zaokupljen problematiziranjem politike koja je odavno postala ispražnjeno mjesto, odnosno, promišljanjem našeg vremena obilježenog deficitom političkoga. Bez ulaženja u detaljnije eksplanacije, dovoljno je reći da je razlog takvu stanju uspjela zamjena politike kulturom (na mjesto kulture pak stupaju spektakl i zabava, ali započinjati tu temu značilo bi otvarati jedan drugi problem suvremenosti).

Autorova najnovija knjiga, Film... Politika... Subverzija?, nastala je sabiranjem dvadeset otprije objavljenih tekstova (uglavnom u Hrvatskom filmskom ljetopisu ili čitanih na Trećem programu Hrvatskoga radija) koji su na ovome mjestu podijeljeni u šest poglavlja. S obzirom da su tekstovi pisani prigodno, kao osvrti na različite retrospektive, cikluse i pojedinačna filmska ostvarenja, a ne s ciljem koherentnog pristupa temi političkog filma, dogodila su se i određena, nehotična, ali i neminovna, ponavljanja. Tako primjerice u tekstu o Marcu Bellocchiju, zatim o Eliju Petriju i na koncu o Bernardu Bertolucciju čitamo vrlo slične uvode jer je Krivak prije nego je počeo pisati o konkretnom opusu svakog od tih autora bio primoran dati nužan širi kontekst razvoja političke kinematografije (s naglaskom na Italiju) ne bi li si stvorio šlagvort za temu kojoj se namjerava posvetiti. Međutim, čak ako se i ne zanemari taj, donekle opravdani propust, sigurno je da nam ova knjiga obogaćuje domaću, ne osobito bogatu filmsku literaturu. Za napomenuti je da ona zajedno s prošle godine objavljenim Pervertitovim vodičem kroz film Slavoja Žižeka i Budućnost je ovdje; Svijet distopijskog filma Srećka Horvata čini trolist koji povezuje činjenica da ih nisu napisali filmolozi već filozofi. U skoroj budućnosti moglo bi uslijediti još naslova koji filmu pristupaju usmjereni prvenstveno na iščitavanje njegove značenjske razine, što svakako treba pozdraviti jer u vremenu preplavljenosti slikama, dostupnosti filmske građe i zavodljivo lakog prepuštanja pasivnoj recepciji potrebni su tekstovi koji određenoj temi pristupaju problemski (moglo bi se dodati: a ne deskriptivno, ali i deskripcija je bolja od prevladavajućeg diskursa reklame koji svojim afirmativnim karakterom nastoji dokinuti svaku kritičnost).

Predugo bi bilo nabrajati koji su to sve sineasti i ostvarenja političkoga filma zaokupili Krivakovu pozornost, ali svakako valja izdvojiti osvrt na Godardov metafilm Povijest(i) filma (1988-1998) i gotovo poetsko djelo Naša glazba (2004), kao i čuveni dokumentarac Noć i magla (1955) Alaina Resnaisa. Tu su, međutim, i vrijedni tekstovi o autorskim politikama/poetikama Aleksandra Dovženka, Josepha Loseyja, Chrisa Markera, Kena Loacha, Elija Petrija, Marca Bellocchija, Bernarda Bertoluccija i Michaela Hanekea. Jasno, ne smije se zaboraviti spomenuti ni onaj o Leni Riefenstahl s neizostavnim pitanjima odnosa forme i sadržaja, umjetnosti i ideologije, dakle problemima koji se tiču svakog stvaralaštva involviranog u političko, ali koji na primjeru njezina opusa stvaraju nelagodnost u kulturi.

U uvodu autor na tragu svojih, u prethodnim djelima već elaboriranih stavova, kazuje da je ''fenomen (iskonski) političkog'' u današnjem globalno-neoliberalnom svijetu ostao posve zanemaren, ponovivši riječi iz knjige Protiv! u nastavku dodaje: ''Politika se više ne bavi polisom, zajednicom, građanima... Politika više nije umijeće vladanja, ni upravljanja životima ljudi u nekoj zajednici, nego lažna krinka i formalni privjesak totalizirajućoj ekonomiji. Politika je, stoga, utopijski ideal, što ga treba univerzalnom repolitizacijom ponovno zadobiti.'' Njegova je misao da danas prevladava stav o svijetu kao o nečem nepromjenjivom, a upravo promjenom paradigme koja bi dokinula razmišljanje da je svijet ovakav kakav je, prozaično rečeno, bogom dan, pomaci na bolje mogli bi se i ostvariti. Ipak, Krivak ne gaji iluzije, pa u kratkom osvrtu na nekoliko djela Coste-Gavrasa, znakovito podnaslovljenom ''In memoriam političkog filma'', gnomski kazuje: ''Nema politike u konzumerističkom raju, nema ni političkog filma u multipleks-svijesti.'' Ako znamo da je svrha masovne kulture u rasterećivanju i eskapizmu od problema (privatnih, javnih, lokalnih, globalnih), valjda po nalogu onoga što Guy Debord naziva ''istinskim zakonom spektakla'': da o onome što postoji nema potrebe govoriti, onda ne treba čuditi ni da filmska industrija ide u smjeru infantilizacije i posvemašnje banalizacije. Možda ne s oštrinom prethodne rečenice, ali svakako sličnim misaonim putem autor ide u svojem osvrtu na film o Frakciji crvene armije, Kompleks Baader-Meinhof (Uli Edel, 2008). Tom ostvarenju, naime, Krivak prigovara zbog plošnosti u portretiranju likova i prikaza nasilja koje je samo sebi svrhom i tako ga dovodi u svezu s Rođenim ubojicama (1994) Olivera Stonea. Dok je Stone u svome pristupu fenomen fascinacije (medijskim) nasiljem ironizirao, Edel nasilje terorista, nedovoljno objasnivši njegove motive, čini gotovo iracionalnim i prikazuje tek kao ''trenutak iz naše kulturne povijesti koji s politikom, zapravo, i nema previše veze.'' U tom je tekstu autor pokazao da je u suvremenom svijetu subverzija (ona ista iz naslova s upitnikom) nemoguća jer je sustav umije inkorporirati u sebe i tako je učiniti benignom. Na koncu Krivak zaključuje da je redateljeva strategija ''negacija politike na račun kulture'', a iz filma iščitava ''globalni neoliberalni konsenzus'' – da je promjena vladajućeg svjetskog poretka nemoguća, što je misao koja ga u spisateljskom poslu neprestano prati. Pišući pak o prvom Subversive Film Festivalu (riječ je o tekstu koji svojom simpatičnom neformalnošću odudara od ostatka knjige) autor se vraća pitanju subverzije koja u današnjem svijetu nepovratno gubi svoju oštricu, kao efektna ilustracija te dijagnoze dobro mu je poslužio T-com kao sponzor dotičnog festivala. U knjizi ima zasigurno boljih tekstova od ta dva spomenuta, ali upravo je u njima najrazvidniji autorov odnos prema filmu koji on na samome kraju ovako formulira: ''Želim pisati o filmu. Ne kao kul-Turističkom, teorijskom artefaktu, nego kao subverziji. O filmu kao punk-protestu.''

Za zaključiti je da mu je to i uspjelo, napisao je dobru, svakako korisnu knjigu koja se nastavlja na njegov misaoni angažman. Njegova permanentna kritika sustava koji je putem kulture sposoban apsorbirati svaki pokušaj promjene svakako je dobrodošla, ali vrijednost ove knjige treba vidjeti i u užem filmskom smislu, kao dobar uvod u svijet političkoga filma koji od svoje pojave do današnjih dana unatoč svim teškoćama s kojima se mora nositi ipak ne nestaje s filmske scene. Međutim, takva ocjena zasigurno neće zadovoljiti autora jer kulturu po tko zna koji put pretpostavlja politici. Tako je to kad se pišu knjige o umjetnosti.

Saša Stanić, 24.06.2009.