S Jimom na kavi
Džim Džarmuš, ur. Ludvig Hercberg
prev. Miša Stojiljković, Hinaki, Beograd, 2003.
U svojoj knjizi Popularna kultura John Fiske izlaže zanimljivu, i iskustveno provjerljivu konstataciju, da energija koju popularna kultura generira često navodi da se njezini obožavatelji i sami okušaju u stvaralaštvu. Najčešći primjeri regrutiranja fanova u autore pronalaze se u glazbi, ali dakako da nisu rijetki ni oni u filmu. Kad se već dotičemo Jima Jarmuscha (r. 1953.), kultnog i financijski rubnog, dakle štono se kaže - nezavisnog američkog redatelja, onda nam je za reći da je njemu upravo glazba bila poticaj da film počne promatrati kao nešto moguće, nešto što se može svrstati u rubriku ''uradi sam''. Zamijenivši glazbeni instrument kamerom, ali i ne napustivši pankerski stav otpadništva i rebelije, filmove je počeo stvarati pod potpunom autorskom i financijskom kontrolom (legenda kaže da posjeduje negative svih svojih filmova). Naizgled ništa čudno, pa zar nisu brojna redateljska imena tako počela; da, ali Jarmusch je sve ove godine, od Neprekidnih praznika (1980) pa do gotovo recentnog Granice kontrole (2009) sačuvao poziciju filmaša koji odlučuje o svakom aspektu produkcije i distribucije svojih djela. Takvo što rezultat je njegova dosljedna odbijanja zamjene autorskoga integriteta pozamašnim bankovnim računom, a to je, kao što znamo, izazov na kojem su njegove brojne kolege podbacile. Međutim, s obzirom da je riječ o autoru koji je oduvijek financijska ograničenja umio transformirati u prednosti, njegovi filmovi nikada nisu odavali dojam budžetske insuficijentnosti, već dapače po načelu ''manje je više'' ostvarivali dimenziju dopadljivosti koja bi ostvarenjima iste teme, ali većeg budžeta, zasigurno izostala. Pridodamo li tome i njegovo vješto izokretanje, pa čak i subverzioniranje ustaljenih žanrova kao što su zatvorski film, vestern ili gangsterski film, ali i vizualnu dorađenost prikazanog (česta suradnja s ''Wendersovim'' snimateljem Robbyjem Müllerom), nije teško zaključiti da Jim Jarmusch u posljednjih gotovo trideset godina s pravom uživa povlašteno mjesto unutar redateljskog panteona. Njegovi filmovi teško da mogu ispuniti očekivanja gledatelja sviklog na konfekcijske proizvode koji nas zapljuskuju, ali svakom imalo ambicioznijem ljubitelju filmske umjetnosti oni bi trebali biti nezaobilazno slikopisno štivo. Za one pak zainteresirane za barem djelomično upoznavanje samog autora, knjiga sabranih intervjua koju je uredio Ludvig Hertzberg čini se kao vrlo dobar početak.
Knjiga, originalnoga naslova Jim Jarmusch: Interviews, donosi uvodni tekst koji potpisuje Hertzberg, Jarmuschevu kronologiju i filmografiju koja, zbog vremena objavljivanja knjige (2001) završava s Putom samuraja (1999) te šesnaest razgovora vođenih s filmašem u razdoblju od 1980. do 2000. U knjizi ja također mjesto pronašao i jedan vrlo kratak osvrt na film Tajanstveni vlak (1989). S obzirom da razgovore s Jarmuschem nije vodila jedna osoba, već čitav niz novinara, u knjizi su česte redundancije koje se najčešće odnose na sam početak njegova bavljenja filmom. Tako ćemo u gotovo svakom intervjuu čitati da je odrastao u Akronu, Ohio, da je studirao književnost (Columbia University) i čak želio biti pisac, pjesnik, a da se za film počeo zanimati tijekom zadnje godine studija koju je proveo u Parizu. Umjesto da pohađa programom predviđena predavanja, većinu vremena je provodio u Kinoteci. Tamo ne samo da je upoznao europske i japanske klasike, već je i, pomalo začudno, otkrio filmove američkih autora – Samuela Fullera, Dona Siegela, Prestona Sturgesa, kao i redatelja kojemu će nešto kasnije postati asistent, Nicholasa Raya. Oficijelni ulazak u svijet filma napravio je upisavši Filmsku školu pri New York University, a filmski pak debi (već spomenuti Neprekinuti praznici) realizirao je novcem namijenjenim za plaćanje školarine. Razvidnu izloženost različitim utjecajima, kao i osvrt na vlastiti autorski stil, sjetimo se kako ga često nazivaju ''najeuropskijim'' američkim redateljem, Jarmusch definira dojmljivom metaforom - sebe vidi ''u malom čamcu usred Atlantika'' (str. 106).
U većini intervjua Jarmusch se otkriva kao nerazgovorljiv sugovornik. Baš poput likova iz svojih filmova, vjerojatno najsličniji onima iz nehotičnog omnibusa koji je počeo snimati 1986., Kava i cigarete. Ili je barem takav kada treba govoriti o vlastitim filmovima, primjerice, ovako odgovara na pitanje gleda li ih nakon što ih snimi: ''Nikada. Ne volim da se osvrćem na prošlost. Vrlo je neprijatno. Ne osvrćite se.'' (str. 191). Međutim, kada je potrebno govoriti o ostvarenjima drugih redatelja, pretvara se u potpuno drukčiju osobu. Imena koja s najvećim entuzijazmom spominje su Nicholas Ray, Samuel Fuller, John Cassavetes, Aki Kaurismäki, a moglo bi se nabrojiti još na desetke redatelja o kojima govori s oduševljenjem. Zanimljivo je da cijeni rad Quentina Tarantina, ali ne libi se kritizirati njegov pristup odabiru glazbe – ''Hajde da kupimo pop-pesme na metar i stavimo ih u film.'' (str. 169). Također saznajemo da mu je od glumaca akcijskih junaka najdraži Dolph Lundgren, ali da ipak nije pogledao sve njegove filmove. Čudno, jer teško je stati kad se jednom počne.
Svakako, bilo bi simplificirajuće Jarmuschev umjetnički habitus svesti na utjecaje koje je primio iz filma i glazbe, a pritom zanemariti utjecaje koje je na njega imala književnost. Sjetimo se samo lika Williama Blakea u tumačenju Johnnyja Deppa u Mrtvome čovjeku (1995), Foresta Whitakera koji u Putu samuraja živi po naputcima iz Hagakure, ili pak mozaične strukture Tajanstvenog vlaka inspirirane Chaucerovim Canterburyjskim pričama. Njegovi filmovi ništa manje ne duguju književnosti nego što duguju klasicima Michelangelu Antonioniju i Federicu Felliniju s kojim ga kritika često uspoređuje. Primat slike učinio je da iz filmova uče i filmaši i literati, što nije loše, već samo ograničavajuće ako se zanemari literatura. Tako je Ante Babaja prisjećajući se redateljskih aspiranata na Akademiji dramskih umjetnosti u jednome intervjuu rezignirano zaključio: ''Danas se ništa ne čita.'' Jarmusch je nažalost rijedak primjer redatelja koji još uvijek poseže za knjigom, i to ne da bi je adaptirao, već da bi u vlastitom djelu primijenio njezinu formalnu ili tematsku okosnicu.
Što se Jarmuscheve tematike tiče, ona se najčešće dotiče autsajderstva i položaja stranca u njima novoj okolini. Iz intervjua saznajemo da se on sam nebrojeno puta našao u sličnim situacijama i da takav položaj na njega djeluje inspirirajuće. Na jednom mjestu (ne u ovoj knjizi) Tom Waits, Jarmuschev prijatelj i čest suradnik (a i član tajnog društva koje je Jim osnovao - Sinovi Leeja Marvina), njegovu preokupaciju autsajderima tumači kudikamo lapidarnije. Smatra da je odgovor u njegovoj kosi koja mu je počela sijediti već u petnaestoj godini života. Ona ga je nagnala da se tako rano počne osjećati strancem, a kasnije je taj osjećaj samo prenio na svoje likove. Zvuči uvjerljivo.
Iz razgovora koje je Hertzberg skupio, Jarmusch se čitatelju ne otkriva samo kao filmski i literarno načitan, već i izrazito samosvjestan, pa čak i samoironičan stvaralac. Tako će zbog netipičnog načina na koji radi filmove (procesu pisanja scenarija redovito prethodi odabir glumaca) sebe nazvati ''lažnim režiserom'', a i skeptičan je naspram atributa ''nezavisan'' koji mu se često pripisuje – ''...nisi nezavisan ako nisi nezavisno bogat i ne finansiraš filmove svojim novcem'' (str. 101), dok na drugom mjestu kaže da čim čuje tu riječ odmah poteže revolver. Da ima smisla za humor potvrđuje i njemu omiljena kritika iz jednog pariškog lista: ''Pohvale koje francuska inteligencija upućuje Džarmušu liče na gluve, neme i slepe roditelje koji aplaudiraju svom retardiranom detetu. (...) Džarmuš ima trideset i tri godine, isto kao i Hrist kada je umro. Mogu samo da mu poželim isto'' (str. 110).
Za kraj valja reći da je beogradski izdavač Hinaki napravio vrijedan potez prevevši ovu knjigu. Dakako da ona nije za svakoga, ali ljubitelji Jarmuscheva opusa, kao i svi oni koji povremeno vole zaviriti u svijet iza filmske kamere, odnosno u sam proces nastanka filma, njome, unatoč povremenoj redundanciji koja se mogla izbjeći, neće ostati razočarani.
Saša Stanić, 02.05.2010.