Muke debitanata

Moj prvi film. Dvadeset slavnih redatelja govori o svom prvom filmu

ur. Stephen Lowenstein, prev. Miljenka Buljević, Propeler film, Zagreb, 2006.

Od pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, točnije, od francuskoga novoga vala, potječe danas uvriježeno mišljenje da je redatelj ključna stvaralačka osobnost u realizaciji filmskoga djela. Tada je ideja o autorskoj kinematografiji po prvi put uobličena u časopisu Cahiers du Cinéma kao opravdani otpor filmskoj industriji kojom su vladali producenti, a koja je svojim velikim dijelom počivala na književnim adaptacijama. Naspram takvom pristupu sedmoj umjetnosti, u čijim je okvirima teško ostvariti djela koja će biti obilježena inventivnošću i naglašenim stvaralačkim impulsom, novovalovci u svojim programatskim istupima proklamiraju viđenje filma kao očitovanja redateljevih kreativnih sposobnosti. Unatoč činjenici da je film kolektivna (i skupa) umjetnost, do danas je figura redatelja sačuvala svoju neokrnjenu, pomalo romantičarsku auru autorstva. Ona neupitna, međutim, može biti vrlo rijetko, pretežito u kratkometražnim ostvarenjima, dok u onim dugometražnim realiziranim u okvirima komercijalne kinematografije gotovo pa nikad.

Ovim uvodom nipošto mi nije bio cilj detronizirati autorsku važnost redatelja, već samo ukazati da ona s porastom budžeta i komercijalnih zahtijeva koji se pred filmsko djelo stavljaju vrlo često rapidno opada. Knjiga Moj prvi film koju je uredio Stephen Lowenstein, i sam filmski autor nekoliko dobro prihvaćenih kratkometražnih ostvarenja, donosi dvadeset razgovora s renomiranim redateljima (među njima su se našla i dva glumca, Steve Buscemi i Gary Oldman) o njihovim više ili manje uspjelim početničkim ostvarenjima. Dakle, o onom periodu njihova života u kojem su bili daleko od zavodljivo velikih honorara za koje su mnogi od njih kasnije mijenjali svoju početničku kreativnu energiju i djetinji zanos. Ipak, valja odmah reći da u svome izboru Lowenstein nije bio dosljedan. Pod izgovorom da je to prvo djelo nad kojim ima ''stvaran osjećaj autorstva i vlasništva'', s Oliverom Stoneom je razgovarao o njegovom trećem redateljskom uratku, Salvadoru (1986). Motiv takvom kršenju vlastitih uredničkih kriterija vjerojatno treba potražiti u merkantilističkim razlozima, naime, itekako je profitabilno na koricama knjige imati ime redateljske zvijezde Stoneova ranga.
Lowenstein u uvodu piše da je na ideju o objavljivanju sabranih intervjua s poznatim redateljima o njihovim filmskim prvijencima došao sjetivši se kroz kakva je sve iskustva i sam prolazio snimajući svoj kratki film. Pred sebe je postavio tri cilja: sastaviti ''insajdersku priču'' o produkciji određenoga filma, upoznati čitatelja s redateljevom osobnošću, kao i s njegovim praktičnim, tehničkim pristupom samome snimanju. Stoga su i njegova pitanja koncipirana tako da pokriju ta tri osnovna tematska polja oko kojih se razgovor vodio. Dakako, Lowensteinu je zbog shematizma knjige koji iz takva pristupa proizlazi moguće prigovoriti da slijedi uvijek isti obrazac, ali konačan rezultat su zanimljivi i vrlo informativni razgovori. Naime, o svakome redatelju saznajemo je li od ranih dana bio filmski entuzijast, što je na njega u formativnim godinama najviše utjecalo, kakvo mu je filmsko obrazovanje, na kakve je probleme nailazio prilikom sastavljanja financijske konstrukcije za realizaciju projekta, kako je prošlo snimanje, je li kritika film prihvatila, i na koncu, što danas o njemu misli. Jedno od zanimljivijih pitanja je i kako se svatko od njih osjećao uoči početka snimanja. Ang Lee je, primjerice, sa svojom ekipom održao kineski obred koji donosi sreću (upalilo je), a Tom DiCillo je, ne mogavši noć prije zaspati od treme, popio pola boce votke i sljedeće se jutro probudio pijan.

Kao što vidimo, iskustva intervjuiranih autora znala su biti međusobno vrlo različita, ali također, u njima je moguće pronaći i mnoštvo sličnosti. Većini je zajedničko da su u svijet sedme umjetnosti ušli bez ikakvog tehničkog znanja o filmu. Tako su se, izdvojit ću samo neke, Neil Jordan, Mike Figgis, Steve Buscemi i Stephen Frears u svome radu uvelike oslanjali na pomoć i savjete direktora fotografije. Ta je pomoć i danas neprocjenjiva Allison Anders koja, kako sama kaže, još uvijek ne zna ništa o kameri, a privatne su joj fotografije toliko loše da se u fotografskim radnjama stidi priznati čime se profesionalno bavi. Jasno, ipak je redateljima daleko veći problem od manjka teorijskog znanja bilo skupljanje potrebnog budžeta. Iz intervjua Joela i Ethana Coena saznajemo da su financijere za svoj prvijenac Krvavo jednostavno (1984) tražili hodajući od vrata do vrata malih poduzetnika ne bi li ih nagovorili na ulaganje novca u njihov projekt. Još je odvažniji, ili je možda bolje reći luđi, bio Kevin Smith koji se pomoću kreditnih kartica za realizaciju svojih Trgovaca (1994) zadužio preko dvadeset pet tisuća dolara. Kaže da zbog mogućih zakonskih konzekvenci i nije bio osobito zabrinut, jer, najgore što mu se moglo dogoditi je da dvadesetak godina otplaćuje dug. Njegov intervju tako može poslužiti nekom redateljskom aspirantu kao dobrodošli savjet kako realizirati film u gerilskim uvjetima i s maksimalnim rizikom po buduću egzistenciju. Međutim, snimanje filma je tek dio posla nakon kojega slijedi ništa manje zahtijevno traženje distributera. Tu je opet najnevjerojatnija Smithova priča, zahvaljujući pozitivnom spletu okolnosti Trgovce je otkupio Miramax, a sve nakon toga je prava filmska bajka o neočekivanom uspjehu. U slučaju glumca Garyja Oldmana i njegova prvijenca Ništa u ustima (1995) vidimo pak koliko je lakše okušati se u režiji osobi koja je u tome poslu već dugi niz godina. Bez poznanstva s Lucom Bessonom njegov bi put do redateljskog debija bio znatno duži i mukotrpniji, a zasigurno ne bi ni raspolagao budžetom koji je iznosio više od tri i pol milijuna dolara. Slično je bilo i s J. P. Hoganom, autorom filma Muriel se udaje (1994). Ne sustežući se priznaje da bez prijateljske pomoći Jane Campion njegov, kako se kasnije pokazalo, iznimno uspješni uradak nikada ne bi ni bio snimljen.

Posebna je priča o radu redatelja s glumcima. Daleko najbizarnija iskustva imao je Mike Figgis pri realizaciji Burnog ponedjeljka (1988). Najprije su ga na audiciji užasnuli Christopher Walken i Harvey Keitel (prvi je za vrijeme razgovora bio izrazito neugodan i neprestano je ''šmrcao'', a drugi je svoj nastup u filmu uvjetovao dopisivanjem scene seksa s tajnicom!), da bi mu se na samome snimanju Tommy Lee Jones požalio jer je prikolica Mellanie Griffith veća od njegove za punih trideset centimetara (čovjek je izmjerio pa zna o čemu govori!). Naravno, nezaboravan je i doživljaj sa Stingom; cure bi mu na ulici prilazile, dizale suknje i vikale da pogleda.

Iako je moguće još dugo nizati slične dogodovštine, mnogo je važnije naglasiti da se iz svih oknjiženih intervjua dade zaključiti da su redatelji Lowensteinu pristupili susretljivo i bez zadrške govorili o svojim problemima, sumnjama i trenucima posustajanja na koje nitko od njih nije bio imun. Osim toga, mnogi od filmaša su se osvrnuli i na opće probleme stvaralaštva. Primjerice, Neil Jordan, cijenjen kao redatelj, ali i kao književnik, ponudio je vrlo zanimljive poglede na razliku između pisanja proze i scenarija. Po njemu je rad na scenariju ''čisti užitak'' jer je tek uvertira za pravi rad koji slijedi na filmskome setu, dok je proza sama po sebi gotov proizvod pa stoga i zahtijeva više odgovornosti. O odnosu između pisanja i snimanja koncizne misli ponudio je Anthony Minghella. Kako kaže, kod pisanja ne postoji empirijski odnos između truda i rezultata. Čovjek može dvanaest sati pokušavati nešto napisati a da na kraju iza njega ništa vrijedno ne ostane. Kod rada na filmu pak malo je dana kad se ne može reći: "Gle, snimili smo nešto!"

Čitati kako su neki od poznatih i priznatih redatelja prošli dug put od početne faze nastanka ideje za svoj prvijenac pa sve do njegove kritičarske recepcije, ne samo da je zanimljivo i zabavno, već povremeno zna biti i inspirativno. Njihova stvaralačka iskustva osim što demistificiraju naizgled blještavi svijet filma, pokazuju i koliko je za uspjeh, osim talenta, što god on bio, potrebna kreativnost, upornost i odvažnost; dakako, ni poznanstva nisu naodmet. Stoga nije preuzetno zaključiti da bi Moj prvi film trebao biti obvezno propedeutičko štivo budućih filmaša, a korisno bi bilo zaviriti u njega i onima s nešto više iskustva.

Saša Stanić, 31.07.2009.