Kraće, ali bolje
Moj prvi film 2. Deset slavnih redatelja govori o svom prvom filmu
ur. Stephen Lowenstein, prev. Miljenka Buljević, Propeler film, Zagreb, 2008.
Po već dobro uhodanoj praksi komercijalno uspješnih filmova znamo da oni gotovo uvijek dobivaju nastavke. Upravo se to dogodilo i knjizi Stephena Lowensteina Moj prvi film objavljenoj 2001. (kod nas prevedenoj 2006.) čiji je nastavak i sam naslovljen u pravom celuloidnom duhu – Moj prvi film 2. Formom, knjiga je istovjetna prethodnoj; urednik je skupio redatelje raspoložene za razgovor o svojim filmskim debijima, postavio im pitanja o mukama i radostima stvaralaštva, a oni su mu ovisno o vlastitom raspoloženju i razgovorljivosti ponudili više ili manje ekstenzivne odgovore. U kvalitativnom smislu također za njom ne zaostaje, dapače, povremeno je nadmašuje, dok je u kvantitativnom, već na prvi pogled teško previdjeti znatnu razliku. Naime, u ovoj knjizi Lowenstein vodi razgovor sa svega deset redatelja što je broj upola manji nego što je bio u prvoj zbirci intervjua. Dakako, to nije i ne može biti prigovor knjizi koja je okupila značajna redateljska imena svjetskoga filma voljna iznenađujuće mnogo svojih iskustava podijeliti sa zainteresiranom čitateljskom publikom. Svjestan da je u prethodnoj knjizi pretežito intervjuirao redatelje vezane za filmsku industriju Sjedinjenih Američkih Država i Zapadne Europe, u njezinom je nastavku poželio, kako sam kaže, ''prikazati različite filmske svjetove''. Tako čitajući razgovore s pojedinim autorima, osim što se upoznajemo s formiranjem njihova umjetničkog habitusa, saznajemo ponešto i o kinematografijama iz kojih potječu. Primjerice, Shekhar Kapur nas upoznaje s egzotičnim svijetom Bollywooda, Alejandro González Iñárritu s korupcijom u meksičkoj filmskoj industriji, a Lukas Moodysson sa zavišću koja vlada na relaciji švedski – danski film. Stoga ova knjiga, iako obimom manja, donosi uvijek potrebnu geografsku širinu i donekle nagriza prevladavajući američki filmski imperijalizam.
Od autora koji su branili zastavu Ujaka Sama svakako treba izdvojiti intervju Richarda Linklatera. Nije pretjerano reći da je razgovor o njegovom, kako je vrijeme pokazalo, vrlo utjecajnom prvijencu Slacker (1989) svojevrsna (unatoč oksimoronskom prizvuku) škola filma za samouke. Kao i u drugim razgovorima ove i njoj prethodne knjige, kroz njega pratimo dvije tematski isprepletene razine, jedna se tiče formiranja autorove stvaralačke osobnosti, a druga samog nastanka ovog protogrungerskog filma snimljenog za svega dvadeset tri tisuće dolara. Obje su podjednako zanimljive i instruktivne, ali prva gotovo da je fascinantna. Naime, riječ je o filmašu bez formalnog obrazovanja (ono malo što ga i ima stekao ga je selektivno, vođen vlastitim interesima, a ne akademskim ambicijama) koji se nakon završene srednje škole, još ne znajući čime će se u životu baviti, zaposlio na naftnoj platformi i tako uštedio dovoljno novca da si njime kupi slobodu dok ne sazna čemu će se posvetiti u budućnosti. U slobodno je vrijeme pak radio ono što voli, čitao knjige i gledao filmove, iz čega se vremenom iskristalizirala misao da je upravo film ono što ga najviše zanima. Njegove formativne godine koje su uslijedile savršen su primjer samodiscipline i usmjerenosti na budućnost. Kako kaže, na to ga je nagnala jedna Godardova misao (nebrojeno puta opovrgnuta), da redatelj ne može dobiti priliku da režira prvi film prije tridesete. Nakon što je to pročitao, shvatio je da se njemu s dvadeset dvije ili tri godine ne treba nigdje žuriti, ali da se do svoje tridesete treba što bolje pripremiti. Čitajući njegov intervju postaje jasno da je to osoba koju je vodila golema strast, ali koja je u svojim nastojanjima da se približi filmskom svijetu bila vrlo racionalna i, što je podjednako važno, strpljiva. Linklater na jednom mjestu zaključuje da je upravo strpljenje osobina koju redatelj treba imati. Ponovimo njegove riječi: ''Mislim da režija zahtijeva izvjestan tip osobnosti koja može podnijeti izuzetno kasno zadovoljenje. Izuzetno! Ako ti je potreban neposredan odgovor na tvoj rad, budi izvođač, glumac, budi nešto drugo, jer ti se to neće dogoditi s filmom. Nikad. Kad konačno dobiješ odgovor, već si na drugom filmu. Kad ljudi pogledaju film koji upravo završavam, već ću ga ostaviti za sobom. Tako da nikad ne dobiješ neposrednu povratnu informaciju.''
Strpljiv je morao biti i meksički sineast Alejandro González Iñárritu koji je prije realizacije svoga maestralnoga prvijenca Pasja ljubav (2000) radio najprije kao radijski DJ, a zatim kao redatelj televizijskih reklama. Na svakome od ta dva posla proveo je po pet godina i unatoč golemim uspjesima koje je na njima ostvarivao bio je nesretan jer se želio baviti filmom. Nakon što mu se jednom ponudila prilika, zbog straha od pogreške i neuspjeha, svome poslu pristupa perfekcionistički i neurotično, hoteći što više filmskih aspekata imati pod vlastitom kontrolom. Priznaje da zbog toga istovremeno i pati i uživa, što nije ništa drugo doli mazohizam na djelu. Po tome su mu slični Emir Kusturica i Lukas Moodysson. Prvi za sebe kaže da se potpuno žrtvuje filmu i da režiju smatra najsporijim načinom da se izvrši samoubjstvo, dok drugi ide toliko daleko da jednom mjesečno odluči da se filmom više uopće i neće baviti, ''jer previše boli''. Odluka je to koju krši sa zavidnom mjerom dosljednosti.
Naspram navedenim autorima koji svome poslu pristupaju strastveno, gotovo pa fatalistički, Takeshi Kitano iznenađuje svojom indiferentnošću prilikom razgovora o vlastitom debiju iz 1989., Nasilnom policajcu. Njegovi nam odgovori kazuju da je u svijet filma, najprije kao glumac, došao slučajno, a da se režija koja je uslijedila pokazala samo kao nastavak uspješne glumačke karijere. Čuđenje izaziva i njegova izjava da filmove uopće i ne voli gledati, a da ih je redovitije počeo pratiti tek kad ih je i sam počeo snimati; čuđenje je tim veće kad znamo da je redatelj postao s četrdeset dvije godine! Izraženije redateljske ambicije nisu vodile ni Agnès Jaoui koja je svoju prvu priliku da postane redateljica vlastitog teksta – odbila. Ta dramska spisateljica i glumica objašnjava da je u Francuskoj toliko naglašena važnost filmskog autora da od oko dvjesto filmova koliko se godišnje snimi samo njih deset ili petnaest ne režiraju njihovi scenaristi. Srećom, priliku da režira nije odbila dva puta pa danas imamo jedan od najhvaljenijih debitantskih filmova snimljenih u proteklih deset godina, Okus drugih (2000). Jaui je donekle slična Samu Mendesu jer su oboje svoju stvaralačku reputaciju stekli radeći za teatar da bi im ona kasnije, unatoč nedostatku tehničkog znanja, uvelike pomogla prilikom ulaska u svijet sedme umjetnosti. Kao što znamo, nakon što je njegov senzacionalni debi Vrtlog života (1999) pomirio kritičarske aklamacije s golemim komercijalnim uspjehom, taj britanski kazališni redatelj postao je jedno od najcjenjenijih imena u Hollywoodu. Bitno različita sudbina zadesila je Richarda Kellyja. Njegov Donnie Darko (2001) osigurao mu je gotovo unisone pohvale kritičara, ali naslovi koji su uslijedili, Dani katastrofe (2006) i Kutija (2009), donijeli su mu pretežito negativan kredibilitet. Od zanimljivog debitanta s velikim potencijalima, za mnoge je postao rastrošni snob s naglašenim afinitetom za trash i hipertrofiranu začudnost. Šteta. Ali barem mu je intervju dobar (iako je ostao nezavršen).
Kada se sabrani tekstovi sagledaju u cijelosti može se reći da je Lowenstein ponovio uspjeh svoga orginala; ponovno je pokazao da zna voditi informativne i zanimljive razgovore, za redateljske aspirante svakako i poučne, koji ne otkrivaju samo ''tajnu'' nastanka nečijeg debitantskog filma već mnogo toga i o osobi autora koja iza njega stoji. Takvi su prvenstveno oni vođeni s Richardom Linklaterom i Alejandrom Gonzálezom Iñárrituom, ali i oni s Emirom Kusturicom, Lukasom Moodyssonom i Samom Mendesom svakako zaslužuju posebnu čitateljsku pažnju. Ne bi trebalo iznenaditi da se naslovu Moj prvi film u dogledno vrijeme pridruži i brojka 3, ako u njoj bude barem pokoji intervju zanimljiv kao jedan od upravo navedenih bit će to ponovno štivo vrijedno čitateljeva vremena.
Saša Stanić, 22.01.2010.