Epitaf velikoga filmologa
Povijest filma: rano i klasično razdoblje
Ante Peterlić, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2008.
U akademskome miljeu oduvijek su bile rijetke osobe poput Ante Peterlića (1936-2007). Osobe koje ne samo da posjeduju zavidnu teorijsku naobrazbu koja im osigurava poštovanje unutar struke u kojoj djeluju, već širem puku tu istu struku i sinegdohalno predstavljaju jer ih ljudi s njome, najčešće zbog medijske eksponiranosti, poistovjećuju. Naime, unatoč poziciji znanstvenoga autoriteta, Peterlić se nikad nije skanjivao od ideje da razmišljanja o određenoj problematici svoga područja bavljenja, širem auditoriju predstavi jezikom oslobođenim zahtjevnije terminologije. Za njegovu popularnost na našim prostorima mnogo su učinile televizijske emisije u kojima je gostovao ili kojima je bio voditelj (najpoznatije su 3-2-1, KRENI! i Što je film), ali također je primjetno da je tijekom cijele svoje spisateljske karijere ostajao vjeran, njemu tako inherentnom, prosvjetiteljskom impulsu. Mogli bismo zaključiti da ga je vjerojatno upravo on u jednom trenutku života i nagnao na odluku da, umjesto u redateljskom stolcu, svoju karijeru izgradi za sveučilišnom katedrom. To je kudikamo vjerojatnije nego da se filmskoga autorstva odrekao zbog ''neuspjeha'' svoga prvijenca iz 1969. Da, istina je da Slučajni život u tadašnjoj Jugoslaviji nije bio osobito dobro primljen, ali je zato dobio pohvale u Francuskoj (časopis Cahiers du Cinéma), pa nam ostaje za zapitati se do čije je ocjene više mogao držati jedan štovatelj novoga vala Peterlićeva ranga?
Ipak, pustimo li spekulacije i vratimo li se Peterliću kao autoru brojnih teorijskih članaka i knjiga, vidjet ćemo da se u njima lako pronalazi spomenut prosvjetiteljski nerv. Pojasnimo, autor tako jasne i sadržajno bogate rečenice, upućen u suvremena teorijska znanja o filmu, ali i o drugim humanističkim područjima, mogao je izgraditi spisateljsku karijeru baveći se partikularnim problemima sedme umjetnosti, međutim, glavnina njegova profesionalna angažmana odnosila se na stvaranje fundamenta filmske znanosti u nas. Prvom knjigom koju možemo promatrati u tome ključu Peterlić je postavio temelj tuzemnoj filmskoj edukaciji. Riječ je o naslovu Osnove teorije filma (1977), pravoj filmskoj početnici za sve koji se žele upoznati s filmom mimo, odnosno povrh neposrednog gledateljskog iskustva (ne treba zaboraviti na Film u nastavi hrvatskosrpskog jezika Stjepka Težaka iz 1967., ali ta je knjiga metodički, a ne filmološki priručnik). Iste godine kada su Osnove objavljene započeo je i kolektivni rad na Filmskoj enciklopediji, impresivnom djelu u dva sveska kojemu je Peterlić bio glavnim urednikom. Za nju je napisao čak 418 članaka od kojih je većina mogla, da mu je bilo stalo do individualnog autorstva, prerasti u samostalne monografije. Ta je enciklopedija, tada jedna od tek šest filmskih na svijetu, dokazala Peterlićeve organizacijske sposobnosti i snagu jugoslavenske filmologije, ali također je još jednom i potvrdila prokletstvo malih naroda i jezika. Jer, iako po ekstenzivnosti i kvaliteti nadmašuje svoje razvikane anglofone kolegice (od kojih je najpoznatija The Film Encyclopedia Ephraima Katza), u svjetskim je razmjerima ostala nevidljiva.
Zadnje veliko djelo kojemu se autor posvetio bilo je pisanje filmske povijesti. Tim, možda i najizazovnijim filmološkim pothvatom, bio je zaokupljen još od devedesetih, a 2007. smrt ga je spriječila da posao privede kraju. Unatoč tomu, zahvaljujući Nikici Giliću (Peterlićevu nasljedniku na filmološkoj katedri) koji je rukopis priredio za objavljivanje, pred nama se našla prva povijest svjetskoga filma napisana na hrvatskome jeziku, zbog nezavršenosti podnaslovljena Rano i klasično razdoblje. U njoj je autor obradio vrijeme od početaka kinematografije, odnosno čak i onoga što joj je prethodilo, pa do šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, dakle do početka modernističkoga razdoblja. Iako su u objavljenoj knjizi primjetne nedovršenosti zbog izostanka konačne autorske revizije napisanoga, ipak valja reći da je hrvatska publika njome dobila kapitalno djelo, istovremeno znanstveno akribično, ali i čitljivo svima onima kojima film nije profesija već strast, ili tek povremeni vid zabave. Pišući o jednom ranom Peterlićevu tekstu Petar Krelja je vrlo dobro ocrtao njegov spisateljski prosede. Zaključio je da kod njega ''jednostavnost'', ''razumljivost'' ''ne degradira temeljitost i dubinu spoznajnih rezultata''. Ova knjiga, više nego ijedna iz meštrove radionice, potvrđuje istinitost te tvrdnje. U njoj se na najbolji način susreću zavidna lakoća izlaganja s bogatom informativnošću i teorijskim promišljanjem filmskoga medija kroz njegovu evoluciju. Napomenimo da će oni koji su nešto bolje upoznati s Peterlićevim radom u djelu prepoznati i neke od teza koje je otprije artikulirao u svojim kritičko-analitičkim studijama, a i struktura knjige odgovara članku koji je o povijesti filma napisao za Filmsku enciklopediju. Stoga knjigu koja je pred nama možemo smatrati autorovim pokušajem konačne razrade i rekapitulacije filmoloških spoznaja stjecanih tijekom gotovo cjeloživotne posvećenosti mediju pokretnih slika.
Razlog za pisanje Povijesti filma treba tražiti u Peterlićevoj dugogodišnjoj predavačkoj karijeri. Kroz rad sa studentima uvidio je da im manjka suvremene historijske literature. Podsjetimo, dosad su povijesni priručnici bili dostupni samo u prijevodu, a dvije čuvene knjige koje su konzultirale generacije studenata već su dugo vremena zastarjele i teško dostupne. Riječ je o naslovima Povijest filmske umjetnosti Georgesa Sadoula (Zagreb, 1962) i Istorija filmske umetnosti Urlicha Gregora i Ennoa Patalasa (Beograd, 1977). Pripreme za rad na knjizi potrajale su dugo, još od sredine devedesetih Peterlić je nastojao pronaći metodološki ključ kojim će moći pristupiti golemoj građi na drukčiji, inovativniji način nego što su to činili njegovi strani kolege. To se prvenstveno odnosilo na napuštanje, kako ju je sam autor u jednom intervjuu nazvao, ''nabrajačke karakteristike povijesti filma'', odnosno historiografije koja filmsku umjetnost gotovo mehanički promatra po desetljećima i nacionalnim kinematografijama, a pritom zanemaruje evolucijski put kojim ona prolazi. U svojoj povijesti na koncu nije napustio kronološki pristup, ali je primat dao upravo evoluciji, a to je učinio kroz prizmu tehnološkoga napretka koji je utjecao na mijenjanje stilskih specifičnosti filmova u pojedinim razdobljima (primjerice, zanima ga kako je pojava zvuka, a kasnije i boje utjecala na zaokret filmske umjetnosti prema sve većoj realističnosti). Međutim, pogrešno bi bilo zaključiti da se njegov pristup iscrpljuje u navođenju ključnih tehnoloških otkrića i njihovih reperkusija na film, jer on se s jednakom pažnjom osvrće i na socijalni, ekonomski i estetički aspekt filmske umjetnosti, a svaki od njih služi mu da bi što bolje ocrtao filmsko stvaralaštvo određenoga perioda. Stoga Hrvoje Turković, recenzent knjige, njegovu povijest naziva stilskom, odnosno tipološkom, jer, Peterlić umjesto pukog nabrajanja najznačajnijih filmskih ostvarenja i autora, konkretnim razdobljima pristupa na način da nastoji što bolje predočiti po čemu je to razdoblje distinktivno u široj dijakronijskoj perspektivi. Dakle, autora zanima što razlikuje rani nijemi film od klasičnog nijemog filma, a što pak zreli nijemi od zvučnog. U svakom od njih Peterlić izdvaja krucijalne tehničke promjene (otkriće montaže, planova, zvuka) koje su postale sastavnim dijelom filmskoga jezika i tako izmijenile i obogatile semantičku i narativnu potenciju sedme umjetnosti.
Osim promišljanja filma kroz njegove povijesne mijene ovo nam djelo donosi i koncizne uvide u brojne nacionalne kinematografije. Osobito vrijedi istaknuti potpoglavlja posvećena stilskim pravcima - sovjetskom revolucionarnom filmu i francuskoj avangardi koji spadaju u sam vrhunac knjige. Iako se Peterlić u svome izlaganju dotiče imena mnogih značajnih sineasta, zasebne tekstove dobila su tek dvojica, David Wark Griffith i Orson Welles. Njima bi se zasigurno pridružilo još pokoje ime da je autor imao vremena knjizi podariti konačni oblik.
Zaključimo, pred nama se našlo nedovršeno djelo, ali žaliti za dokraja nenapisanom poviješću bespredmetno je, povijest je ionako, koliko god to prozaično zvučalo, knjiga osuđena na vječito ispisivanje. Dodati bi se moglo - i preispisivanje u skladu s pozicijama moći i interesima onoga tko ju sastavlja; ali Peterlić je otpočetka znao da je prednost malih zemalja poput Hrvatske upravo u njihovoj nepristranosti pa ju je iz te vizure, objektivno i suzdržano, pokušao i sagledati. Tako nam je ovom knjigom autor umjesto cjelovitoga djela, koje je vjerojatno trebalo biti svojevrsna summa summarum stečenog filmološkog znanja, ponudio jedan mogući put, pristup kojim se fascinantna priča zvana FILM može ispričati. Ostaje za vidjeti u kolikoj će mjeri njegov univerzalistički pristup sedmoj umjetnosti zaživjeti kod filmologa koji ga nasljeduju, ali jedno je sigurno - neće biti lako nadmašiti učitelja.
Saša Stanić, 15.10.2009.